U nizu bolnih reformi pred kojima je Hrvatska želi li završiti u okrilju Bruxellesa (čemu se prema najnovijoj izjavi Hannesa Swobode možemo nadati najranije 2011. godine) među tvrđim orasima problem je brodogradnje.

Suočena sa zahtjevima EU da reformira brodogradnju tako da bude rentabilna, ekonomična i produktivna, a uz velika ograničenja sudjelovanja države u izdavanju jamstava i drugih potpora, Vlada se prije petnaestak dana odlučila na donošenje odluke o namjeri i načelima privatizacije pet brodogradilišta u većinskom vlasništvu države, po kojoj bi tri brodogradilišta (Uljanik, Kraljevica i Brodotrogir) trebala biti privatizirana do 31. ožujka 2009. godine, dok preostala dva (Brodosplit i 3. maj) do tada trebaju izraditi planove restrukturiranja kako bi i oni potom bili privatizirani. Parlamentarna opozicija već je sasula drvlje i kamenje na takav potez, a tvrde, privatizaciji škverova protive se i sindikati i znanost. IDS-ovac Damir Kajin još je prije dva i pol mjeseca tvrdio kako nijedno hrvatsko brodogradilište, pa ni Uljanik, nisu spremni za privatizaciju, ali na nju bi ipak pristao, no isključivo pod uvjetom da Sanader, Polančec i svi koji zagovaraju privatizaciju Uljanika budu spremni cijelom svojom imovinom jamčiti da će ona uspjeti i da neće biti štetna za Pulu, Istru, hrvatsku brodogradnju i zaposlenike u škveru. Bezidejnost i nesposobnost Sanaderove Vlade za predsjednika HNS-a Radimira Čačića pokazuje i to što “po diktatu EU-a zatvaramo i privatiziramo brodogradilišta jer Vlada nema bolje rješenje”. Vodeća opozicijska stranka SDP privatizaciju brodogradilišta osuđuje kao “radikalno rješenje”, koje će društvu donijeti daleko više štete nego koristi. U saborsku su proceduru uputili interpelaciju o radu i politici Vlade po pitanju budućnosti brodogradnje, s namjerom otvaranja javne rasprave kako bi se vidjeli svi pozitivni i negativni efekti rješavanja stanja u brodogradnji. Uvjereni kako je hrvatski brod najvažniji hrvatski brend, SDP-ovci ističu kako će Vladinim prijedlogom privatizacije korist umjesto društvu završiti u rukama nekoliko pojedinaca. Stoga su poklonici državnog intervencionizma u tom sektoru, a u prilog svom zahtjevu navode kako brodogradnja i danas povezuje više od 1500 domaćih isporučitelja roba i usluga, te da ona u BDP-u sudjeluje 1,5 posto, te 12 do 15 posto u izvozu.

U 2007., navode, brodogradnja je izvezla 22 broda ukupne vrijednosti 759,7 milijuna dolara, čime je pridonijela uravnoteženju vanjskotrgovinske i platne bilance države. Ističu i kako je u brodogradnji osam posto zaposlenih od ukupnog broja proizvodnih radnika u Hrvatskoj, a ukupno više od 40.000 zaposlenih, što direktno, što indirektno vezanih uz tu djelatnost. Od Vlade zahtijevaju program cjelovitoga restrukturiranja brodogradnje, poručujući kako nije u redu da porezni obveznici saniraju tu industriju, a onda ona bude predana privatnim vlasnicima koji mogu odlučiti da im se ne isplati raditi brodove. Iz Bruxellesa, pak, stižu glasovi nezadovoljstva Vladinim planom restrukturiranja koji im je dostavljen na tristo stranica, bez jasnih odgovora, a najavljuju i da će biti otkaza, unatoč Sanaderovu obećanju od prije mjesec i pol dana. Tada je, gaseći vatru zbog nagađanja da će zahtjevi iz EU rezultirati otpuštanjima radnika, poručio kako “nijedan škverarin ni u jednom brodogradilištu neće ostati bez posla”. No Sanaderu je korjenita promjena stava najmanji problem – i Družba Adria prije tri godine bila je čista blasfemija, danas je opcija za spas od energetske krize.