Vrlo jednostavno, to je najveće postignuće Europske unije. Ponudom za pridruženje Europskoj uniji Bruxelles je svojim susjedima na istoku i jugu pružio odličan put za stabiliziranje tih zemalja i upoznao ih s demokratskim i liberalnim reformama.

Razlika između Sjedinjenih Država, koje unatoč trošenju milijardi dolara nisu uspjele naći odgovarajuću politiku sa zemljama Karipskog pojasa, i EU je velika. Ipak, proširenje je nepopularno u mnogim starim europskim članicama. Neke od njih tvrde da je klub postao nezgrapan. Drugi se žale da je mnogim zemljama dopušteno pridruživanje prije nego što su bile spremne. Uistinu, posljednji val proširenja našao je na malo pobornika u zapadnoj Europi. Još manje njih podržava princip pridruženja i svih ostalih: Francuska je sve odlučnija u tvrdnjama da bi svako pridruživanje veće zemlje trebalo biti stavljeno na nacionalni referendum. Zastrašujuće priče o proširenju vodile su do lažne uzbune. Nekoliko studija pokazalo je da klub jednako funkcionira kako s prijašnjih 15, tako i sa 25 (sada 27) članica. Jeftina radna snaga pomaže i zemljama u koje su emigrirali, kao i novim članicama. Strahovi od gubitka posla i rastuće konkurencije više su povezani s Kinom nego s istočnom Europom. Ekonomije nekolicine starih članica, posebice Njemačke i Austrije, uvelike su profitirale od proširenja – što njihov neprijateljski stav čini licemjernim. Europske članice nisu se pridružile Uniji prerano, već upravo na vrijeme.

Proširenje ipak nije prošlo bez ikakvih teškoća. Neke zemlje ušle su nepripremljene, posebno Bugarska i Rumunjska. EU je pogriješio što je ovim dvjema državama i Cipru odredio datum pristupa unaprijed, te tako izgubio temelje za inzistiranjem na jačim reformama (ili u slučaju Cipra, dogovor sa sjevernim dijelom otoka). U svakom slučaju, nevolje s nekim novim članicama ne bi trebale postati izgovor za zatvaranje vrata drugima. EU ima pravo biti čvrst u uvjetima pregovaranja, kao što je slučaj s Hrvatskom i Turskom, dvjema zemljama uključenima u proces pregovaranja, čak i ako to uzrokuje kašnjenje. No nagovještavanje kako bi te države ili neke druge poput zemalja zapadnog Balkana trebale biti izvan Unije zauvijek, bez obzira na napredak u reformama, riskira izbijanjem nestabilnosti, pa čak i neprijateljstava zemalja koje stoje nadomak granica EU. U stvarnosti, slučaj eventualnog članstva zemalja zapadnog Balkana u EU naširoko je prihvaćen. Turska predstavlja kontroverznije pitanje budući da je velika muslimanska zemlja, no to pitanje je sui generis. Mnogo veći test za proširenje EU leži na istoku, u zemljama poput Moldavije i iznad svega Ukrajine. To je najveća europska zemlja nakon Rusije, ima 46 milijuna ljudi, mnogo plodne zemlje i znatne industrijske kapacitete, uključujući gradnju zrakoplova i proizvodnju čelika. Nitko se ne može pretvarati da je Ukrajina spremna za članstvo u EU. To bi moglo trajati cijelo desetljeće pa i dulje. No bilo bi pogrešno zauvijek joj stopirati davanje statusa kandidata. Ukrajina nije ništa manje dio Europe od Bugarske, kao i što joj više pripada od Turske. Iako mnogi Ukrajinci dvoje o pridruživanju NATO-u, gotovo svi, čak i u istočnim dijelovima zemlje, gdje se govori ruski, žele biti članovima Europske unije. Ako bi se Ukrajinu držalo izvan EU, lako bi ponovo mogla potpasti pod sferu utjecaja sve jače Rusije, a posljedice po ostale ranjive zemlje, kao što su Gruzija i Moldavija, mogle bi biti ozbiljne. Ako bi Ukrajina bila pozdravljena kao zemlja kandidat, to bi uvelike ohrabrilo liberalne snage za dovođenje istinske demokracije i u Rusiju, također.