I ne tako davno iz svih medija vrištalo je “Vlada će po svaku cijenu braniti cijenu najprodavanijeg goriva Eurosupera 95 na 8 kuna”. Sintagma je to najviših hrvatskih dužnosnika s kojom se pokušala umiriti javnost nakon skoka cijena nafte na razinu veću od “psihološke granice” od 50 dolara za barel.

U svibnju 2005. godine nafta je na svjetskom tržištu bila 52 dolara za barel, a Eurosuper 95 na domaćim benzinskim crpkama 7,28 kuna ili malo više po litri. Kada je u Zagrebu, otprilike u to vrijeme boravio poznati američki publicist William F. Engdahl, održao je predavanje u kojem je tvrdio da će u idućih godinu dana nafta gotovo sigurno otići na 100 dolara. Tada je dobar dio domaće energetske i “opće” javnosti, uključujući i potpisanog novinara, smatrao njegove teze dalekim futurizmom. Naime, nakon napada SAD-a na Irak cijena nafte se kretala između 20-35 USD po barelu i svi su očekivali da će se godinu dvije nakon toga cijene stabilizirati na donjoj granici. No usprkos svim zakonima logike, barem većeg dijela stručne javnosti, cijena je naglo počela rasti. U međuvremenu se pojavila nova “psihološka granica” cijene nafte na svjetskom tržištu od 100 dolara, a bilo je spekulacija da će se ta cijena “braniti i oružjem”. No barel nafte je ubrzo dostigao, a i prešao, 100 dolara. Nitko se više ne usuđuje upotrebljavati sintagmu “psihološka granica” za predviđanje “prihvatljive” cijene nafte. U Hrvatskoj se međutim, nakon što je Eurosuper 95 prešao 8 kuna, sve više počinje govoriti o novoj psihološkoj granici – 10 kuna. No, zanimljivo je da se više nitko ne usuđuje reći da je spreman braniti cijenu goriva na bilo kojoj granici. Psihologija se prilagođava, granice se mijenjaju, a cijene nafte rastu.