Doza zračenja koju ćete primiti tijekom posjeta nuklearnoj centrali Černobil gotovo je jednaka onoj kojoj su izloženi putnici tijekom interkontinentalnog leta zbog blizine Sunca“, objašnjava Aleksandar Noviki novinarima na kontrolnoj točki pred ulazom u zabranjenu zonu u Černobilu. On je drugi čovjek sigurnosti postrojenja koje je ljudskom i tehničkom pogreškom svijet učinilo mnogo nesigurnijim mjestom. ”Savjetovao bih pušačima da se pokušaju suzdržati od pušenja tijekom boravka u zoni, a nakon izlaska operite ruke vodom te isperite usta i sve će biti u redu“, savjetovao je Noviki u autobusu s novinarima koji je čekao sigurnosne provjere. Slučajni putnik koji nema pojma gdje se nalazi pomislio bi da je riječ o skupini koja promovira sportski način življenja i koja je krenula na utakmicu odbojke na pijesku, a ne u posjet visokokontaminiranoj zoni i jednom od najopasnijih mjesta za život na Zemlji. ”Koliko smo sigurni“, uporna je bila kolegica iz Londona. ”Na to je pitanje teško odgovoriti”, glasio je odgovor.

Saniranje štete
Nakon što su policajci provjerili putnike, ušli smo u tzv. černobilsku zonu. Riječ je o zoni radijusa 30 kilometara oko nuklearnog reaktora 4 centrale Černobil koji je 26. travnja u 1.23 poslije ponoći doživio havariju i ugrozio cijeli svijet. Ili kako je Noviki kazao kad je ušao u novinarski autobus: “Došli ste na mjesto najveće tehnološke katastrofe u ljudskoj povijesti.” U zonu nikome nije dozvoljeno ući, osim zaposlenicima i radnicima koji već 20 godina pokušavaju sanirati štetu. Pojedini poduzetni Kijevljani, međutim, počeli su voditi turiste željne opasnog turizma na ture u zonu potkupljujući policajce na ulazu. Do sada je černobilsku zonu posjetilo najmanje 200 tisuća takvih ilegalnih turista. Iz te je zone 1986. godine evakuirano 97 gradova i sela u kojima je živjelo više od 300 tisuća ljudi. Usprkos zabrani vlasti, u nju se unatoč riziku, vratilo živjeti tristotinjak starijih stanovnika, od kojih je većina već umrla. Prema neslužbenim procjenama, havarija je ubila više od 200 tisuća ljudi, a broj oboljelih od posljedica zračenja ne može se do kraja procijeniti.Noviki nas kao vodič upućuje na sela s naše lijeve ili desne strane autobusa. Kućice, međutim, jedva vidimo, jer ih je progutala gusta šuma. Radijacija biljke ipak nije uspjela uništiti. “Nismo primijetili nikakve mutacije na njima”, u polušali govori Noviki. “Jedina stabla koja su stradala jesu borovi”. Šuma je samo jedan od problema s kojima se suočavaju prilikom pokušaja saniranja štete. Požar u šumi stvorio bi radioaktivni oblak koji bi mogao ugroziti ostatak svijeta. Nakon 15-minuta, ulazimo u grad Černobil. Malo je poznato da nuklearna centrala zapravo nije u Černobilu. Taj je grad od nje udaljen oko 12 kilometara. Puno bliže reaktoru je grad Pripjat. Iako smo svi očekivali pusti Černobil, u njemu je zapravo prilično živo za ovakvo područje. Tu žive radnici koji saniraju štetu i zaposlenici centrale. “Radnici imaju svu moguću zaštitu od zračenja, a imaju i redovite zdravstvene preglede”, uvjerava Noviki. O toj blagodati besplatne zdravstvene zaštite još ćemo nekoliko puta čuti tijekom posjeta. Ti radnici nemaju neku veliku plaću, ona je tek nešto iznad prosjeka. Zbog velike opasnosti po zdravlje ipak ne smiju dugo boraviti u černobilskoj zoni te se svaki tjedan izmjenjuju. “Ovo je najveći zoološki vrt na svijetu”, kaže Noviki. Nakon što su ljudi otišli, životinje su zauzele njihova bivša staništa i lutanjem izvan zone šire radijaciju. Iskrcavaju nas ispred administrativne zgrade nuklearke i vode nas na ručak u novoizgrađenu radničku menzu. Boršč, meso i riža naš su meni.

Cijela je zgrada nova. Zgrade izgrađene nedavno su sigurne, tvrde nam u Černobilu. Tvrde nam i da je sigurno jesti, ali većina nas nije baš uvjerena u to. “Ručak kod Černobila”, parafrazira kolega poznati film. Jedino što ovdje nema ljubavne priče, a ni sretan završetak nije na vidiku, barem ne sljedećih nekoliko stotina godina. Ponuđeno jelo u radioaktivnoj zoni ne otvara baš apetit. S nama je i 30-godišnji Aleksej. Radi posao koji bi malo koji završeni student engleskog jezika na svijetu prihvatio. On je službeni prevoditelj nuklearne centrale Černobil. Taj posao radi već nekoliko godina. “Prvih tjedan dana mi je bilo zastrašujuće i mislio sam da neću izdržati. Sad već na ovaj posao gledam kao i svaki drugi”, kaže. Prevoditelj je potreban jer je američka tvrtka Navarko preuzela izgradnju novog sarkofaga kojim bi se zapečatio reaktor 4, kako bi se spriječilo istjecanje radioaktivnih elemenata sljedećih 100 godina. Ovaj dosadašnji nije dovoljan i iznutra ga nagriza radioaktivna lava, a izvana atmosferske prilike. Radnici svaki dan krpaju rupe koje se povremeno pojavljuju i iz kojih istječu određene količine radijacije. Do sada je prikupljeno više od 700 milijuna eura inozemnih donacija za gradnju novog sarkofaga koji bi trebao biti gotov do 2012, godine. Oko reaktora je dosta radnika. Cijeli kompleks, uza sve te radnike, djeluje kao svaka druga industrijska zona, sa starim zgradama, mnoštvom zahrđalih cijevi i radnicima koji traže priliku za predah. Iako službeni podaci govore o 31 poginulom tijekom gašenja i sanacije, taj je broj mnogo veći. Dok razgledamo novoizgrađeno skladište nuklearnog otpada blizu reaktora, jedan od radnika prolazi pokraj nas i nosi Geigerov brojač. “Pogledajte”, kaže veselo želeći sa svima nama podijeliti svoje otkriće, “brojač pokazuje 300”, kaže. “A koliko je dozvoljeno”, pitam. “Maksimalno 15”, odgovara zadovoljan mojim zbunjenim licem. Ovo definitivno više ne izgleda kao interkontinentalni let. Ukrcavamo se u autobus i odlazimo u Pripjat, grad udaljen 2 kilometra od reaktora. U njemu je u trenutku nesreće živjelo 49 tisuća stanovnika. Nekadašnji primjer napretka Sovjetskog Saveza sad je prekriven šumom i grmljem.

Evakuacija grada
Grad izgleda poput napuštenih vojarni u Hrvatskoj. “Tamo je kulturni centar, desno od njega veliki trgovački centar. Lijevo je skupština, a desno od nje je restoran”, pokazuje Noviki u smjeru zgrada koje su obrasle u šumu i grmlje. I on je bivši stanovnik Pripjata. Vlasti su odlučile evakuirati grad nekoliko dana od havarije. Noviki iznosi sjećanje svoje supruge koja je s prozora gledala kolonu autobusa i kamiona koja se pružala od jednog kraja horizonta do drugoga. Grad je doslovno ispražnjen preko noći. Stanovnicima su rekli da će ih vratiti za nekoliko dana. Lagali su im za samo nekoliko stoljeća. Zabranjeno nam je napuštanje prostora trga jer prijete radijacija i divlje zvijeri koje su zauzele grad. Trgom se u jednom trenutku začuo lom stakla. Iako na prvi mah taj lom svi uzimamo zdravo za gotovo, ipak svi shvaćaju da je to ipak neobično za ovaj pusti grad. Specijalci ulaze u zgradu i izvode jednog od policajaca iz naše pratnje. Mladi policajac poželio je razgledati okolicu i ušao u jednu od zgrada na trgu. Njegov zapovjednik mu čita bukvicu, a on zbunjeno gleda oko sebe. Na povratku, na kontrolnoj točki nas mole da izađemo iz autobusa. Vode nas do dozimetara koji mjere radijaciju na našim tijelima. Moj dozimetar pokazao je “čisto”. Mogu točno zamisliti da je prilikom preuzimanja noćne smjene 26. travnja 1986. u reaktoru broj 4 djelatnik upitao je li sve u redu, a radnik koji je odlazio kući odmoriti se odgovorio: “Čisto.”