Arhitektura slijedi novac, a novac doslovce šiklja iz pijeska Ujedinjenih Arapskih Emirata. Prošle godine šest zemalja UAE zaradilo je na prodaji nafte 381 milijardu dolara, još 26 milijardi zarađeno je na plinu. Ostane li cijena nafte iznad stotinu dolara po barelu – a po prirodi stvari ona će prije rasti nego li opadati – zemlje UAE zaradit će do godine 2020. neizgovorljivih i teško predočivih 9 tisuća milijardi dolara.

Za razliku od prve velike poplave naftaškog novca, kada su zemlje UAE vrlo nerazumno ulagale u provode svojih šeikova ili izazivale potrese na svjetskim financijskim tržištima, ovaj put misli se na budućnost, na vrijeme kada nafte više neće biti. Dubai, primjerice, ulaže u turizam, on je već danas turistička Meka, a kao definitivno svjetsko čudo 21. stoljeća, kad izgradi sve što gradi, Dubai će, računa se, zarađivati na turizmu toliko da će preživjeti i odlično živjeti i bez prihoda od nafte. U ovom trenutku Dubai je najveće gradilište na svijetu: prema nekim procjenama tamo se sada uzdiže između 15 i 25 posto svih kranova na svijetu. Dubai želi nadmašiti New York, Shanghai ili Hong Kong kao neboderska metropola svijeta. I odlično mu ide: sa svojim rekordno visokim neboderima i fantastičnim građevinama koje su mješavina stare i ultramoderne arhitekture, Dubai je već prisvojio epitet “najčudesnijeg grada na svijetu”. S ne malo pretjerivanja – ali dobro zvuči – moglo bi se reći da će uskoro jedan New York u odnosu na Dubai biti kao Sisak predgrađe u odnosu na Zagreb. Radujte se, arhitekti: Dubai je “poludio”! Novca kao u priči, granice i ograničenja ne postoje, superlativi su jedini kriterij, arhitektonski gigantizam je pravilo. Burj Dubai, koji će biti dovršen 2009. godine kao najviši neboder na svijetu – 800 metara visine, zamalo kilometar, zapravo nitko još ne želi reći do koje se visine ide – potući će sve rekorde. Tu se podiže još pet super tornjeva, od kojih će svaki biti visok oko 600 metara (100 katova).

Zapljusnut bogatstvom i pritokom novca kojemu se još ne vidi kraja, premda se zna da kraja ima, Dubai, zapravo, izgrađuje svoj Maybach. Taj mali emirat koji je izvukao “geološki jack-pot”, zatekavši pod negdašnjim šatorima svojih šeikova naftu, danas mijenja i svoju geografiju, gradeći otoke i poluotoke, kanale. Vodeći svjetski arhitekti došli su u Dubaiju na svoje: oni se mogu iživljavati, mogu graditi ono što nigdje drugdje nikome ne pada na pamet graditi (ili barem – nigdje drugdje nema toliko novaca za tako nešto). Ovdje se podižu – ikone. Burj Dubai krenuo je s jednom jedinom dizajnerskom idejom: morao je biti najviši na svijetu. Na svoje je došao i nizozemski arhitekt Rem Koolhaas, koji je još prije 12 godina izložio svoj koncept “generičkog grada” u kome će živjeti “pleme globalnih nomada”. Njegov je generički grad više bio izraz modernog urbanog realiteta nego nostalgična vizija New Yorka ili Pariza, a sada je, u Dubaiju, dobio priliku da to i kreira. “Waterfront City” u Dubaiju simulira nabijenost Manhattana na umjetnom otoku odmah do Perzijskog zaljeva: 25 identičnih blokova, uredni nizovi nebodera svih mogućih oblika, a monotoniju razbija spiralni 82-katni toranj koji kao da je inspiriran minaretom Velike mošeje i iračkoj Sammari iz devetog stoljeća. Definitivno: početak 21. stoljeća prepoznat je već kao “era Dubaija”: jedan nezamislivo bogat emirat podiže arhitektonsko svjetsko čudo. U nekim drugim relacijama reklo bi se: Dubai je kupio svoj Maybach…