Kada je cijena nafte 6. svibnja dosegla još jedan rekord, skočivši iznad 122 dolara po barelu, analitičari su kao glavni razlog isticali napade na naftovode u Nigeriji i nestabilnosti u Iraku. Čak i mali poremećaji u isporuci nafte s tih lokacija mogu razultirati rastom cijena budući da samo Saudijska Arabija ima kapacitet nadomjestiti izgubljenu proizvodnju. Kako se čini, tome uopće nije sklona. No da bi se razumjelo kako je opskrba postala tako oskudna, pažnju se mora usmjeriti prema naftnoj industriji u Rusiji, drugom proizvođaču nafte na svijetu. Prema podacima Citibanka, Rusija je tijekom proteklih sedam godina u ukupnom rastu proizvodnje nafte izvan Organizacije zemalja izvoznica nafte sudjelovala sa 80 posto. Povećanje proizvodnje početkom desetljeća odgovaralo je rastu potražnje Kine i Indije gotovo u barel. Ipak, u travnju je proizvodnja pala, i to četvrti mjesec uzastopce. Proizvodnja je sada dva posto ispod vrhunca od 9,9 milijuna barela dnevno koji je zabilježila u listopadu prošle godine. Prije toga, rast proizvodnje nafte u Rusiji lagano je usporavao. Leonid Fedun, potpredsjednik ruske naftne tvrtke Lukoil, kaže kako Rusija nikada neće preći dnevnu proizvodnju od 10 milijuna barela. Saznanje da se na Rusiju u pitanju opskrbe naftom energentima uvijek žedan svijet više neće moći osloniti utječe na rast cijena na rekordne razine. Prema podacima britanske naftne kompanije BP, Rusija posjeduje sedme po veličini naftne rezerve na svijetu, oko 80 milijardi barela.

Naftni stručnjaci predviđaju kako bi se u ondje također moglo još otkriti dodatnih 100 milijardi barela – što bi prema riječima Roberta Dudlayja, čelnika rusko-britanskog joint venturea TNK-BP-a, mogao biti “najveći dobitak za vađenje nafte na svijetu”. No Rusija svojom industrijom upravlja vrlo slabo, što znači da proizvodnja pada unatoč rastu cijena nafte. Vlada izvoz nafte oporezuje stopom od 65 posto za barel nafte s cijenom iznad 25 dolara. Kada se tome pridodaju razni korporativni porezi, kao i porezi na plaće i proizvodnju, naftaši se, naravno, žale, dok država ubire 92 posto dobiti. Dužnosnici TNK-BP-a se žale da rastući troškovi naftne industrije mnoge investicije u Rusiju čine neprofitabilnima te navode kako je potrebna promjena poreznog režima. Prema tom principu, na TNK-BP otpada jedna petina ukupne proizvodnje BP-a, ali i samo jedna desetina profita. Vlada nudi porezne olakšice na proizvodnju sa starijih naftnih polja. Naftne kompanije tako se koncentriraju na maksimalno crpljenje nafte upravo iz tih polja. Sve donedavno, to je bio apsolutni prioritet budući da su se zaostala naftna polja nakon raspada Sovjetskog Saveza ranih devedesetih ponovo mogla koristiti, i to relativno lako i jeftino. Preciznije označavajući naftna polja, instalirajući nove crpke i ubrizgavajući vodu i kemikalije u bušotine kako bi se održavao pritisak, privatne naftne kompanije bile su u mogućnosti podići rusku proizvodnju sa šest milijuna barela na gotovo deset. Uglavnom se radilo o poljima zapadnog Sibira. Samo u 2003. godini proizvodnja je skočila za 12 posto. No ta strategija sada rezultira smanjenom zaradom. Fedun kaže kako su polja zapadnog Sibira dosegla svoju prirodnu granicu. Zadržavanje proizvodnje na sadašnjoj razini zahtijeva veće investicije. Kako bi ruska proizvodnja ponovo počela rasti, kompanije bi trebale poduzeti velika investiranja u razvijanje novih naftnih polja u udaljenim dijelovima zemlje, poput istočnog Sibira i regije Sahalin. U međuvremenu, Rusija je danas ovisnija o nafti i plinu nego ikada prije, tvrdi Chris Weafer, glavni strateg banke Uralsib. Udio nafte i plina u ruskom BDP-u se od 1999. više nego udvostručio, navodi Institut za ekonomske analize. Nafta i plin u ruskom proračunu sudjeluju sa 50 posto, dok na njihov izvoz otpada 65 posto ukupnog ruskog izvoza.
(Economist)