Srbija se sedmi put nalazi pred parlamentarnim izborima koji su, kao i svi prethodni, “sudbinski” za njezinu budućnost. Narod se zbunjuje izborom između “Srbije u EU, ali s Kosovom” i “Srbije u EU uz nepriznavanje nezavisnog Kosova”, a realni ekonomski problemi zanemaruju se i nestaju ispred te “sudbinske” slike. Pogrešni izbori “mitske”, “nebeske” Srbije tijekom devedesetih godina stajali su Srbiju raspada jugoslovenskog tržišta, sankcija EU i NATO-ova bombardiranja, stotina milijardi eura izgubljenog dohotka, i ove i svake sljedeće godine stoje je u izgubljenom razvojnom potencijalu koji je veći od njezina godišnjeg BDP-a. Srbiji i njezinim građanima vrijeme je najdragocjeniji resurs kako bi živjeli bolje, ali je njezinim političarima vrijeme najmanje bitno. Ako je svakom građaninu Srbije koji pamti “zlatna vremena Ante Markovića” jasno koliko je nesagledivo velik ekonomski gubitak devedesetih godina i demokratske vlade izabrane nakon 2000. godine svojom sporošću u realizaciji reformi stvaraju nove gubitke neiskorištenog razvojnog potencijala. Srpski BDP je imao prosečnu stopu rasta od 5,6 posto od 2000. do 2007. godine. Za liječenje rana iz devedesetih (smanjenje godišnjeg gubitka BDP-a) bilo je neophodno imati godišnje stope rasta BDP-a od 10,5 posto. To je bilo nerealno očekivati. Ali bilo je realno da poput baltičkih zemalja, Slovačke, zemalja bivšeg SSSR-a, ostvarujemo prosječnu godišnju stopu rasta od 7,5 posto. To je prosječna stopa rasta zemalja u razvoju nakon 2000. godine. Kada se na osnovicu iz 2000. godine od 21,2 milijarde eura BDP-a (vrijednost eura iz 2007. godine) primjene stope rasta od po 7,5 posto, dobivamo BDP u 2007. godini od 35,2 milijarde eura, što je za 4,1 milijardu više od ostvarenog.
(B92)