Poduzetnički duh treba, slažu se stručnjaci, razvijati od najranije dobi. Odavno su to shvatile najbogatije nacije i svjetske velesile kod kojih postoje razni običaji kojima se kod djece razvija osjećaj za novac i privređivanje. Primjerice, u Sjedinjenim Američkim Državama običaj je da se za razne dobrotvorne akcije ili školske priredbe peku kolači. Svaka obitelj zajedno sa svojim mališanima danima unaprijed baci se na posao, a delicije koje nastaju odgovaraju svakom nepcu. Onda se to lijepo upakira u posebne kutijice i prodaje po školi. Svatko za kolačiće da koliko misli da može, a sredstva tako zarađena uplaćuju se za neku društveno korisnu akciju ili na račun škole za školske izlete. No to nije jedini takav slučaj.

Radne navike
Američka djeca, barem ona iz dobrostojećih obitelji srednjeg ili višeg staleža, imaju mnogo igračaka i stare odjeće, kojih se zasite ili prerastu. U suradnji s roditeljima tada organiziraju poznati “garage sale” ili garažnu rasprodaju na kojoj po povoljnim cijenama rasprodaju svoju nepotrebnu imovinu. S godinama, djeca na sebe preuzimaju prave poslove. Podšišaju susjedima travu, operu automobil, raznose novine… Na taj način od djetinjstva uče sami zarađivati svoj džeparac, stječu prijeko potrebne radne navike, ali i uče razvijati vlastite poduzetničke ideje. I Kanađani pokušavaju već od najranijih dana djeci usaditi poduzetnički duh i takav način razmišljanja. Djeca se već u osnovnim školama uključuju u različite projekte i sudjeluju u natjecanjima za poduzetnika godine na nivou države. Djeci se pokušava približiti poduzetnički način razmišljanja, razviti svijest o važnosti međusobne suradnje i ojačati samopouzdanje, jer je svatko dobar ili bolji u nečemu od drugih. Sva sila takvih akcija na raspolaganju je mališanima koji svoj zarađeni novac utroše kako im drago. Tako djecu od najranije dobi uče da sudjeluju u stvaranju obiteljskog proračuna, a ovakvim odgojem gradi se radna etika od najranije dobi. Iako takva vrsta odgoja i razvijanja etike kod djece roditelje, ali i profesore, na kraće staze stoji mnogo više vremena i pažnje, dugoročno djeca od toga imaju neprocjenjivu korist u životu i karijeri, ali i društvo u cjelini. Kako odgojiti dijete poduzetnika ili menadžera? Odgovor na to pitanje u posljednjem broju pokušao je dati i američki časopis Military money, namijenjen prije svega američkoj vojsci. U tekstu pod nazivom “Od kolačića do fakulteta” autori pokušavaju dati zanimljive smjernice kako kod djece stvoriti radne navike od najranije dobi i što bi u određenim godinama svako dijete trebalo znati. Pa se tako u tekstu tvrdi da bi, primjerice, djeca u dobi od dvije do četiri godine trebala znati za sobom pokupiti igračke, pomagati pri sitnim kućanskim poslovima ili u kuhinji, kada se, na primjer, kolačići moče u razne okuse, a također trebaju imati i konstantan raspored spavanja i igranja. Od četvrte od šeste godine opus njihovih zaduženja raste. Tako djeca prije polaska u školu moraju znati poravnati svoj krevet (nije nužno da svaki kut bude naglašen), spremiti veće igračke u posebne kutije, svoje prljavo rublje odložiti u košaru, a čisto staviti u pravu ladicu. Moraju već biti pri ruci kada se servira stol, a poslije obroka moraju skupiti mrvice i baciti ih u smeće. Do desete godine dijete mora steći naviku pravilnog slaganja svog kreveta, razvrstavati rublje na bijelo, šareno i tamno, napuniti stroj za pranje rublja, uključiti ga i nakon pranja razvrstati odjeću. Također mora se znati služiti usisavačem te brisati prašinu.

To je i idealna dob za učenje o novcu, pa se savjetuje da dijete nauči raspolagati svojim džeparcem, a bilo bi korisno i da ima svoju štednju za, primjerice, bicikl ili neki drugi objekt želje. S godinama raste i obujam poslova kojima barata. Do 12. godine tako se od malog budućeg poduzetnika ili menadžera očekuje da bude dobar u školi i svakodnevno rješava svoje obveze. Prije igre ili gledanja televizije trebalo bi početi tražiti prave “plaćene” poslove u obitelji ili izvan kuće, poput pranja automobila ili košenja trave. U američkom magazinu čak savjetuju da održava prosječnu štednju od 200 dolara godišnje na svom računu kako bi se naučio dobrobiti štednje. Do 15. godine zaduženja vrtoglavo rastu pa ne bi bilo naodmet da tinejdžer izdvoji 300-tinjak dolara godišnje od svoje zarade za potrebe obitelji. To je također i idealna dob za rad kod pravih poslodavaca tijekom školskih praznika, a mogao bi koristiti i čekove ili kreditne kartice, ali uz nadzor. Savjetuje se da tada mlada osoba na sebe počne preuzimati polovicu svojih uobičajenih troškova ili da započne dugoročnu štednju za kupnju svog prvog automobila. Pritom, naravno, ne smije zaboraviti da će ocjene u srednjoj školi veoma utjecati na mogućnost upisa na fakultet, kao i na pokušaj dobivanja stipendije, tako da i svakodnevno učenje treba redovno poticati. Do punoljetnosti mladi ljudi već trebaju biti u potpunosti izgrađeni. To pretpostavlja korištenje vlastitog novca i svih drugih financijskih resursa. Isto tako, ako ostaje kod kuće, ne smije svoj novac ljubomorno čuvati već prilagati redovne mjesečne iznose za obitelj. Naravno, ne smije se zaboraviti na posao koji omogućuje financijsku neovisnost, ako i u kolikoj mjeri to dopuštaju na školske obveze, a tijekom praznika to bi trebalo biti obvezno. Osamnaestogodišnjak mora održavati svoju sobu i svoj automobil redovno čistima, pomagati u radu kod kuće, ako ne radi, te imati najbolje moguće ocjene, a ne bi bilo naodmet ni da redovno volontira. Ovako bi stvari trebale funkcionirati u idealnim uvjetima, što se više dobrih radnih navika djeci usadi u ranom djetinjstvu, bit će im lakše kad jednom okuse pravi posao. Višnja Grozdanić, profesorica psihologije, inače prodekanica na Vernu, potvrđuje da se poduzetničke sklonosti moraju početi razvijati od najranije dobi. Po njezinu mišljenju, lako je odraslog čovjeka naučiti praktičnim znanjima poput razvijanja ideje o razradi projektne dokumentacije, utvrđivanju mogućnosti kreditiranja i sličnome. Ono na čemu odmalena treba učiti djecu, kaže ona, osobine su ličnosti.

Timski rad
“Jedna od osnovnih stvari koje roditelji mogu učiniti jest potaknuti dijete da prije svega vjeruje u sebe, jer će bez te osobine teško opstati u svijetu poduzetništva. Djeci treba znati usaditi i druge vrijednosti poput želje i ambicije za postignućem na školskom planu, ali i kasnije u karijeri. Trebalo bi ga odmalena poticati na razvijanje vlastitih ideja i njihovu razradu, ali mu isto tako i usaditi toleranciju na neuspjeh, odnosno dopuštati mu pravo na pogreške, pokazati mu što znači rizik i da on nije toliko loš. Amerikanci kažu da je prvi neuspjeh kraj prve faze uspjeha, dok je u Europi, u poduzetništvu barem, prvi neuspjeh razlog za odustajanje”, objašnjava Grozdanić. Kod malih ljudi treba, dodaje, poticati samostalnost, posebice u školi, gdje bi nastavnici trebali personalizirati svoj pristup i svako dijete promatrati kako individualca. “Iako je to teško i zahtijeva mnogo truda, učitelji bi trebali odmalena prepoznati područja u kojem je svako dijete najbolje i koja najviše voli. Moraju također poticati timski rad, te na koncu razvijati njihove komunikacijske i socijalizacijske vještine. U nekoj kasnijoj dobi treba im usaditi i svjesnost o nošenju sa stresom, što je jedan od sigurnih ‘tereta’ koji dolazi sa poduzetništvom”, zaključuje Grozdanić.