Ovog je mjeseca objavljeno da indijski pružatelj usluga mobilne tehnologije Bharti Airtel razmišlja o davanju ponude za južnoafrički MTN. MTN, koji u 15 afričkih i šest bliskoistočnih država ima 68 milijuna pretplatnika, dugo je bio smatran atraktivnom metom za preuzimanje. Tako je kompanija bila predmet špekulacija da bi je mogao preuzeti China Mobile, najveća svjetska kompanija po broju pretplatnika. MTN je opovrgnuo da je dobio službene ponude, no glasine o udvaranju indijskih i kineskih korporacija Africi ukazale su na rastući trend na tom kontinentu. Veze između Indije i Afrike traju već dugo i neprestano rastu, no bile su uveliko zasjenjene kineskim težnjama za širenjem utjecaja i potragom za resursima. Indija sada pokušava uzvratiti udarac pa je ovoga mjeseca ugostila prvi indijsko-afrički summit na kojemu je sudjelovalo 14 afričkih zemalja (koje je izabrala Afrička unija). Cilj summita bio je naglasiti novo doba suradnje koje bi trebalo rezultirati ponudom dodatnog kreditiranja i financiranja projekata te trgovinskim povlasticama. Iako indijski dužnosnici naglašavaju da nije riječ o natjecanju s Kinom, summit ipak predstavlja odraz puno većeg okupljanja koje je u Pekingu 2006. godine sazvala Kina pa ne treba sumnjati u to da se dvije zemlje bore oko istog plijena. Obje zemlje imaju ubrzano rastuće potrebe za uvozom nafte i sirovih materijala (posebice minerala) te na Afriku gledaju kao na ključan izvor zaliha. Indija 11 posto svojih potreba za naftom uvozi iz Afrike (uglavnom Nigerije), no traži više, posebno iz Angole, što u nekim slučajevima vodi izravnoj konkurenciji s Kinom.

Indija također traga za sigurnim, dugoročnim zalihama urana za nuklearne reaktore, kao i za drugim strateškim mineralima, što Južnu Afriku čini ključnim partnerom. Afričko tržište također je vrlo važno za indijsku robu, no to je ipak manji prioritet u nekom kraćem razdoblju. Ipak, čini se da indijska trgovina zaostaje za kineskom: trgovina između Indije i Afrike u 2007. porasla je na 30 milijardi dolara, dok je u istom razdoblju trgovina između Kine i Afrike iznosila 60 milijardi dolara. Deklaracija iz Delhija i Afričko-indijski okvir za suradnju kao rezultati summita nude konkretan podstrek: Indija će tijekom sljedećih pet godina (2008. – 2012.) udvostručiti dostupnost kredita na 5,4 milijarde dolara i pružiti financiranje projekata od 500 milijuna dolara te će jamčiti opsežne trgovinske povlastice koje će pokrivati široko područje primarnih roba i gotovih proizvoda za 50 manje razvijenih zemalja (od kojih su 34 u Africi). Trgovina i investicije nedvojbeno će biti od koristi ako se obećanja budu provodila u potpunosti iako, kako su spomenuli neki afrički čelnici, postoji rizik od odgađanja, djelomično zbog indijske komplicirane birokracije. Indija je prihvatila činjenicu da se ne može izravno natjecati s velikom kineskom financijskom moći te stoga cilja na prijelaz na partnerstvo temeljeno na reciprocitetu “jug-jug” protivnom kolonijalnom odnosu “sjever-jug”, što se više smatra tipičnim za Kinu i Zapad. Indija tvrdi da Africi želi povećati vrijednost njezinih proizvoda, a ne samo se koristiti njezinim resursima, no mnogi kažu kako je uistinu teško razviti drukčiji pristup, posebno zbog činjenice da će se indijski i afrički interesi u nekim slučajevima sukobiti. Dijamanti su najbolji primjer: želja Afrike za proširenjem vađenja dijamanata na kontinentu nije kompatibilna s indijskim ciljem jer Indija želi zaštititi svoju dominantnu globalnu poziciju u tom sektoru. Indiji na ruku ipak ide predanost obučavanju radnika u Africi, uključujući i zapošljavanje lokalnih radnika na svojim projektima za razliku od Kine koja uglavnom rabi svoju radnu snagu).
(Economist)