Peter Munk je živahni osamdesetogodišnjak kojeg bi svatko volio upoznati. Obično ležerno obučen, prijazan i opušten, Munk više izgleda kao sveučilišni profesor nego kao vješt biznismen i osnivač Barrick Golda, najveće rudarske kompanije za vađenje zlata na svijetu. Kompanija je vrijedna 38 milijardi dolara, prostire se na pet kontinenata i posjeduje 27 rudnika. Vrlo impresivno za nekoga tko je kao tinejdžer 1944. godine uspio pobjeći smrti u Auschwitzu i dospjevši u Kanadu krenuo od nule. Krajem prošlog mjeseca Barrick Gold je objavio da će njegov predsjednik privremeno preuzeti poziciju predsjednika uprave, mjesta kojega se Munk odrekao 1999. godine, dok će Greg Wilkins, sadašnji šef tvrtke, biti na liječenju. Dioničari kompanije bili su mirni i zadovoljni te nisu iskazivali nikakavu zabrinutost. Za to imaju dobre razloge budući da Munku, koji je kompaniju osnovao 1983. godine, pripadaju glavne zasluge za lansiranje kompanije na sam vrh u vađenju zlata. Kako uopće prosvjedovati protiv nekog tko je jednu malu kompaniju koja se bavila naftom i plinom pretvorio u giganta u području vađenja zlata vrijednog gotovo četrdeset milijardi dolara. Munk je mnogo puta rekao kako je za njegov uspjeh zaslužna sreća, pamet i to što se našao u pravo vrijeme na pravom mjestu. Naravno, nije izostavio ni svoju ambicioznost.

Početak sa skupim stvarima
Munk je 1958. osnovao kompaniju za proizvodnju televizijskih i hi-fi uređaja namijenjenih kupcima veće platežne moći, Clairtone of Canada, koja se na tržištu hrvala s najvećim zapadnim brendovima. Ipak, tvrtka nije preživjela tržišnu bitku s japanskim proizvođačima čiji su proizvodi preplavili tržište. No uporan kakav je, Munk se nije dao zastrašiti, već je sedamdesetih godina prošlog stoljeća krenuo u otvaranje najvećeg hotelskog lanca na prostoru Australije i Azije, Southern Pacific Hotel Corporationa. Činjenica da na tom području nije imao nekog iskustva nije mu smetala. Uspjeha je imao i s kompanijom za prodaju komercijalnih nekretnina Trizecom, koju je 2006. godine prodao za 4,8 milijardi dolara, netom prije pada njenih dionica. Ipak, posao s vađenjem zlata njegov je najveći uspjeh. Odluka da Barrick iz kompanije za naftu i plin pretvori u tvrtku za vađenje zlada sada možda izgleda lukava. No izgledi za posao s naftom i plinom 1983. bili su dobri, dok je cijena zlata s vrha koji je postigla tri godine prije lagano padala. Srećom po Munka, Kanada je imala mnogo toga ponuditi ovom svestranom biznismenu – velike zalihe minerala, spreman i dostupan kapital te talentirane i školovane inženjere. Munk je imao još jednu veliku prednost, a to je volja da modernizira način na koji su rudarske kompanije prije poslovale. U to vrijeme rudarske su tvrtke bile nakrcane ljudima koji su samo željeli kopati duboke rupe u zemlji. Interes za dionice bio im je daleko na drugom mjestu. Kada Munk danas gleda na sinergiju koja je mogla biti stvorena udruživanjem dvije najveće kanadske kompanije INCO i Falconbridge, osjeća se više nego jadnim. Misao da jedan takav posao nije sklopljen nikako mu ne izlazi iz glave i muči ga već godinama. Ovaj sada već okorjeli biznismen imao je vrlo malo iskustva u rudarstvu, ali je znao kako se mešetari na Wall Streetu, što je okrenuo u svoju korist. Barrick je bila kompanija koja je “živjela od akvizicija” proširivši se prvo na Kanadu a potom, nakon udruživanja s Lac Mineralsom 1994., i na Sjedinjene Države i Čile. Posljednja akvizicija kandske tvrtke Placer Dome za deset milijardi dolara učinila je Barrick najvećom kompanijom za vađenje zlata na svijetu.

Neutraliziranje rizika
Preuzimanja zahtijevaju stalni dotok novca, koji zauzvrat ovise o cijeni zlata. Tako je Barrick u rudarstvo uveo hedging shemu koja uključuje prodavanje futures proizvodnje po fiksnoj cijeni. Munk je tako uspio neutralizirati rizik pada cijene zlata te financirati akvizicije i projekte. Takvi hedgeovi bili su uvelike neranjivi prije nego što je cijena zlata počela svoj snažan uspon, uzrokovavši proteklih godina rast Barrickovih dionica, zajedno sa cijenom zlata. Barrick bi uskoro moga razmisliti i o novim akvizicijama – iako su s cijenom zlata od gotovo 1000 dolara po unci potencijalne mete postale vrlo skupe. Munk je suzdržan u predviđanju do koje razine bi mogle cijene zlata rasti, no uvjeren je da će ostati visoke. Previranja u financijskom sustavu i zabrinutost zbog slabijih otkrića novih nalazišta podupiru njegove tvrdnje. Barrick sjedi na rezervama zlata većima od bilo koje druge kompanije – 125 milijuna unci – te ima spremne nove projekte za istraživanje novih nalazišta. Ipak, nova nalazišta slabije su kvalitete i nalaze se dublje u zemlji, što poskupljuje vađenje. Pet godina prije Barrick je proizvodio uncu zlata za 174 dolara, no sada se cijena više nego udvostručila. Osim toga, novi rudnici zahtijevaju veće investicije te im za dostizanje pune proizvodnje treba cijelo desetljeće. Barricka ipak to ne treba zabrinjavati budući da je kroz akvizicije došao u posjed velikih zaliha srebra, bakra i nikla, a nova nalazišta skrivaju i mješavinu zlata s drugim rudama, što znači da će se diverzifikacija nastaviti. Munk je osim dobrih poslovnih poteza poznat i po osnivanju humanitarne zaklade 1992. godine, te po izjavi kako će svu svoju imovinu ostaviti u dobrotvorne svrhe. Posljednjih je godina njegova zaklada Općoj bolnici u Torontu dodijelila 33 milijuna dolara, dok je Technionu, tehničkoj školi u Izraelu, donirala 16 milijuna dolara. Ipak, Munk i njegov Barrick bili su i metom kritika u kojima se navodilo kako tijekom svog poslovanja nisu prezali ni od pohlepe ni od zanemarivanja okoliša.

Sidrište za svjetske milijardere

Unatoč svojih 80 godina, Munk je i dalje zainteresiran za širenje svog poslovnog carstva. Munk je tako u crnogorskom gradu Tivtu kupio bivši remontni zavod Arsenal, nekadašnji ponos Jugoslavenske ratne mornarice, kako bi ga pretvorio u “drugi Monte Carlo”. Projektom koji bi se sastojao od luksuznog odmarališta i velike marine trebao bi upravljati vodeći svjetski operator luksuznim hotelima Four Seasons. U crnogorskoj vladi su rekli da je najava gradnje Four Seasonsa “rezultat promocije i provođenja dobro osmišljene strategije u turizmu, čije su intencije da Crna Gora bude destinacija elitnog turizma”. Cijeli projekt vrijedan je 600 milijuna eura. Munk je odmah prepoznao odličan položaj Tivta i potencijale za luksuzni biznis koji to bivše brodogradilište pruža, te kaže kako se uz samo male investicije od te lokacije može napraviti veliko sidrište za svakodnevno rastuću flotu luksuznih plovila koji prometuju Mediteranom. Ovaj se biznismen nada da će tim potezom uspjeti privući svjetske milijunaše i milijardere koji će za sidrenje svojih megajahti plaćati izdašne tarife.