Nisam odrastala u socijalizmu, pa nemam taj “sindrom” da mislim kad se jednom zaposlim da je to za cijeli život. Znam da ću cijeli život morati ulagati u sebe i u svoje znanje kako bih konkurirala na tržištu rada. To je zrelo razmišljanje 23-godišnje Mirjane Klepić iz Rijeke, apsolventice modnog dizajna na Tehnološko-tekstilnom fakultetu (TTF) u Zagrebu. Ona kaže da ne očekuje da će joj “posao pasti s neba”, pa je osim TTF-a upisala i Hotelijersko turistički menadžment u Opatiji. “Ne zanima me praktični dio modnog posla, niti želim jednog dana predstavljati neke svoje dizajnerske komade na revijama. Nadam se da ću jednog dana spojiti marketing i grafički dizajn, a dva sam fakulteta upisala kako bih zavoljela učenje, jer znam da me to čeka cijeli život”, kaže Mirjana, koja o budućem poslu, kao ni o zaradi, još ne razmišlja. Ana Grđan, 19-godišnja studentica Fakulteta elektronike i računarstva (FER), već zna čime se želi baviti kada diplomira. “Najviše me zanima robotika, no tek na drugoj godini fakulteta mogu odabrati smjer elektrotehnike i kasnije se usko specijalizirati za robotiku. Ne bojim se za pronalazak posla. Svi se FER-ovci uglavnom zapošljavaju prije nego diplomiraju, pa se nadam da ću i ja imati tu sreću”, ističe Ana. S plaćom se za sada, dodaje, ne opterećuje. No 23-godišnji Niko Butijer, student četvrte godine Građevinskog fakulteta, već zna da se plaće u njegovoj struci sada kreću od sedam do deset tisuća kuna. Početnici zarađuju možda nešto manje, ali s nekoliko godina iskustva zarada rapidno raste. “Nema straha za moju struku. Građevinci su jedni od rijetkih studenata koji imaju tu sreću da priliku za posao pronalaze dok su još na fakultetu, što izravno preko fakulteta ili na sajmovima poslova. Ja do kraja imam još godinu i pol, tako da se još nisam bacio u potragu, ali ne očajavam”, kaže Niko. Ivan Škarić, 21-godišnjak iz Ploča, student je druge godine Ekonomskog fakulteta u Zagrebu. Iako je njegova struka među zastupljenijima u evidenciji Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Ivan nema dvojbii sa svojim zaposlenjem.

“Moja je obitelj vlasnik malog obiteljskog hotela u Pločama, a kada diplomiram vratit ću se kući i pokušati unaprijediti obiteljski posao. Ne vidim se u nekoj banci, jer ne volim uredske poslove, to mi je dosadno. Ali da nemam priliku raditi sa svojima, ne bih oklijevao. Ne razumijem neke svoje kolege kojima je jedini cilj naći posao u državnoj tvrtki i zbrinuti se dovijeka. S druge strane, dobar dio studenata ekonomije smatra da je za dobar i isplativ posao potrebna dobra veza, a dok mi diplomiramo nadam se da će se takvi stavovi iskorijenti”, ističe Ivan. Jasminka Tuskar, 23-godišnja je studentica četvrte godine Hrvatskih studija, na smjeru filozofija i kroatologija. Kao humanistica, misli da resorno ministarstvo više stipendira studiranje na prirodoslovnim i tehničkim fakultetima, dok njezinu struku, smatra, zanemaruje. “Završila sam mentorstvo u srednjoj školi i da me to zanima nakon diplome mogu, primjerice, raditi kao profesorica logike, etike ili filozofije. No male plaće u toj struci nisu nešto primamljive. Odlučila sam stoga upisati poslijediplomski studij filozofije. To me zanima, a nadam se da ću jednoga dana imati priliku zaposliti se u Institutu za filozofiju. Znam da kao asistentica ne mogu računati na velika primanja, ali to volim i to me zanima”, kazala je Jasminka. Tonko Montana, 22-godišnjak, polaznik je privatne škole za turističkog menadžera. Program, kaže, traje godinu dana, a nakon završetka misli da će vrlo brzo naći posao. “Mogu biti turistički vodič ili raditi na recepciji. Budući da sam iz Dalmacije, mislim da ću se zaposliti vrlo brzo, premda imam na umu da za dobar posao treba imati i dobru vezu”, zaključuje Tonko.