Zračna luka Zagreb pozvala je nekoliko najuglednijih arhitekata u svijetu, projektanata najpoznatijih aerodroma, na međunarodni arhitektonski natječaj za idejno rješenje novog aerodroma u Zagrebu. Pozvani su, među ostalima, Renzo Piano, autor aerodroma u Osaki, Norman Foster, projektant zračne luke u Pekingu, te Richard Rogers, projektant madridske zračne luke Barajas. Konzultant u pripremi tog natječaja je Norbert Koch, autor terminala 2 münchenskog aerodroma koji je u tehničkom i estetskom smislu, slažu se stručnjaci, najbolji u Europi. Boško Matković, direktor Zračne luke Zagreb, objašnjava za Poslovni dnevnik: “U tijeku je pretkvalifikacija za hrvatske arhitekte gdje će odabrani konkurirati sa stranim arhitektima. Poseban je poziv upućen Dušanu Džamonji, akademskom kiparu koji će sa svojim odabranim arhitektonskim timom također ući u konkurenciju.” Novu modernu zgradu zračne luke, dva i pol kilometara sjeveroistočno od sadašnje, koja će biti četiri puta veća od sadašnje, Zagreb bi trebao dobiti najkasnije do početka 2011. godine. U organizaciju toga u državi sada najprestižnijeg natječaja, uključeno je i Udruženje arhitekata Hrvatske (UHA) te Društvo arhitekata Zagreb (DAZ). Dogovoreno je da će se međunarodni javni, pozivni i anonimni arhitektonski natječaj za novu zračnu luku raspisati 5. svibnja. Trajat će do 1. kolovoza, a do 15. kolovoza arhitekti će trebati predati makete. U prvoj polovici rujna deveteročlani žiri odabrat će pobjedničko rješenje.

Iskustvo od 40 godina
Podloge za natječaj su studija s prvim skicama arhitektonskog rješenja ovog zdanja napravljena u kanadskom studiju Scott Associates Architecture te konačni master plan dugoročnog razvoja Zračne luke koji su izradili Project Airports Stuttgart. Konačnoj odluci o gradnji prethodilo je nekoliko godina opsežnih priprema tijekom kojih je izgrađeno nekoliko studija na temelju kojih je odabran najbolji model financiranja i tehničkih rješenja novog terminala, koji će nakon dovršetka prve faze, najkasnije 2011., imati kapacitet za prihvat do pet milijuna putnika godišnje, dva i pol puta više od sadašnjeg broja putnika. Projekt osim toga omogućuje daljnje nadogradnje kojima bi se osiguralo povećanje kapaciteta i do 12,5 milijuna putnika godišnje, što je konačan kapacitet lokacije uključujući i drugu pistu, koja će se izgraditi u budućim fazama, kaže nam direktor Matković. Proslavljeni kipar Dušan Džamonja na upit Poslovnog dnevnika hoće li se odazvati na natječaj, ponosno je odgovorio: “Naravno da hoću!” Potom je dodao: “Budući da sam ja skulptor, a ne arhitekt, moram najprije objasniti da moje iskustvo na projektiranju traje punih četrdeset godina. Razlog su tome u prvom redu dvije ljubavi koje sam imao osim sklupture, a to su upravo arhitektura i glazba. Nalazim mnogo srodnosti između arhitekture i glazbe, a to se može naslutiti u svim mojim projektima koje sam stvarao”, kaže umjetnik. Džamonja se nada skorom početku rada na novom centru u Zagrebu koji će se graditi u suradnji s Gradom i gdje će biti izloženi svi njegovi projekti. Gradilište se upravo čisti i uređuje za Muzej Džamonja koji će se nalaziti malo dalje od njegova stana i ateljea u Jurkovićevoj ulici. Projekt je izradio osobno kipar, a riječ je o zgradi većoj od 2000 četvornih metara, budućem mjestu za razna kulturna događanja.

Vrlo provokativno
Džamonja je rođen u Strumici (Makedonija) 1928., studirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, a danas živi i radi najčešće u Vrsaru i Zagrebu. Od 1950-ih dobitnik je brojnih priznanja za svoj rad, a izlagao je širom Europe. Njegovi su osnovni materijali bronca, željezo, korten čelik i aluminij, od kojih kreira monumentalne skulpture koje su izložene na trgovima širom Europe: na Place de Vendome u Parizu, Praca de Commercio u Lisabonu, ispred Palače pravde u Bruxellesu i u londonskom Regent´s Parku…Manje je poznato da je nedavno ovaj poznati kipar završio svoj prvi posao na arhitektonskom oblikovanju jedne poslovno-industrijske zone. Bit će to zona Podhum koju će u općini Jelenje graditi mladi poduzetnici, Goran Klepac iz Rijeke i Mario Vrdoljak iz Slavonskog Broda. Oni će uložiti najmanje 30 milijuna kuna u infrastrukturu, prilazne ceste i hale ove nove zone, prve na području Grobnišćine. Investitori ovog mjeseca predaju zahtjev za lokacijsku dozvolu i računaju da će ju na jesen ishoditi, a nakon toga dobiti i potvrdu glavnog projekta čime bi se omogućio početak izgradnje zone. Goran Klepac naglašava kako je poznati kipar bio izuzetno susretljiv u svakom pogledu, pa tako i u cijeni. A Dušan Džamonja za njega je pak rekao: “Kad me Klepac nazvao i direktno pitao jesam li zainteresiran za jedan takav projekt, kazao sam: kako da ne, to je vrlo provokativno, jer upravo odgovara karakteru mog razmišljanja o arhitekturi!” Kipar se prisjeća i svojih početaka pa kaže: “Počeo sam tako da sam se poslije Drugog svjetskog rata angažirao na memorijalima masovnih žrtava i martirija, kao što su memorijali za Auschwitz, Dachau i drugi. Gotovo sam četrdeset godina zaredom u toj projektantskoj preokupaciji i uvijek nešto gradim, što za sebe, što za drugoga, tako da je moje iskustvo u suradnji s projektantima i inženjerima vrlo veliko i profesionalno. Da se razumijemo, ja nikad nisam imao ambicije da budem arhitekt nego graditelj. Gradeći svoje memorijale nastojao sam stvoriti neku sintezu između sklupture i arhitekture”, rekao nam je Džamonja. O toj sintezi danas se vrlo često govori i glavni akteri u arhitekturi su upravo oni koji, kao Daniel Libeskind, Frank Gehry i slični, tumači dalje Džamonja, prave arhitekturu kao sklupturu. To znači slobodnije, nisu skučeni i stvaraju u slobodnijim i atraktivnijim formama. “Ja to radim obratno, kaže, ja pravim sklupturu kao arhitekturu. Prema tome, i dalje ostajem skluptor, ali ću se i dalje baviti projektiranjem arhitekture”, kaže Džamonja.

Likovna pažnja
“Kako vidite, to ima puno veze i s mojim postupcima u sklupturi. Poznato je da sam i kad bih gradio dosta inzistirao na strukturama svoje sklupture. Iako uvijek nastojim dati neke sadržaje i neke simbole, za mene je bilo važno stvoriti ne samo sintezu između sklupture i arhitekture nego u sklupturi psihološku sintezu između psihologije ideje, materijala i postupka”, kaže Džamonja. “Gradio sam sklupture prefabriciranim monoelementima, kao što su čavli, kao što su jedinice lanca i slično. Dakle, koristio sam sustav ponavljanja jednog elementa u različitim ritmovima, kao što se sklada glazba. To se tako i osjeća, kao monoelementi koji se repetiraju stvarajući jedan ritmički zvuk koji može biti i prostorni zvuk i tako se može doživljavati. U tomu je smisao i rezultat projekta poslovne zone Podhum. Osim toga, tema je bila vrlo zahvalna, jer je poznato da osobito u Italiji ima mnogo primjera gdje je ta vrsta industrijske arhitekture veoma napredovala na način da joj se posvećivalo vrlo mnogo likovne pažnje. Danas u Italiji imamo sjajnih projekata baš tih industrijskih zona”, zaključio je Džamonja.