Veličina je bitna. Oh, itekako je bitna. Iskustvo je bitno. Tehnika isto. Maniri su bitni. Ako ih manirist ovoliko vješto koristi. Starenje s odmakom od starenja je najbitnije. Izvlačenje sokova i strasti iz sebe nevezano za tok vremena. Ostajanje vjernim svojoj kičmi i svojim karakteristikama zbog kojih te pola svijeta drži mračnim čovjekom čiju kmicu je bolje ne poželjeti pomnije poznavati i pokušavati rasvijetliti bilo kojim lučima. Dok druga polovica svijeta jede ti iz ruke. Kao nejačad i mali bogoslužni sljedbenici. Vjernici Crkve Svetog Nikole Pećinara i njegova kora Lošeg Sjemena. I čine to iz uvjerenja. Pali na pola koplja pred sjenom i gardom svog Malog Kućnog, Sobnog, Dvoranskog, Openairskog Boga. Čiji se duboki i sugestivni glas sluša s treperenjem. Nick Cave je autor koji pripada svima onima zaljubljenicima u izvrsnu autorsku pjesmu. Rijetko sposoban storyteller vičan uvjeravanju u svoju misiju. Baš zbog toga jer uvjeravanje čini stihijski, pozadinski, pametno i neprimjetno. “Čovječe, nije me briga da li me shvaćaš…” reći će ne jednom, “ali je važno da čuješ riječi i pretvoriš ih na svoj jezik. Ne ostavljam mjesta interpretacijama” manifestirat će intro u svoj oratorski nauk. Sve što je ponudio na novom albumu budite sigurni već ste prije čuli u raznim verzijama. Ali čuli ste od istog Autora. I sve što ste čuli jedva ste čekali da vam ponovi upravo u ovakvom obliku kako ih nudi kroz Jedanaestorku Novih. Naslovna. “We Call Upon An Author”. “More News From Nowhere”. Tu svaka tuđa priča prestaje. A počinje carstvo ciničnog i visprenog čovjeka zatvorenog u skice i vizije onkraj dominantne pop kulture. Dan kada je Nick Cave postao komercijalnim bio je dan kada je rock and roll mainstream svjetske glazbene scene – bespovratno spašen. Pa nek’ kopanje potraje. Svi smo mi Lazari ponekad. Samo nas je jako malo spremno preimenovati se po potrebi i priznati tu mijenu kao neizbježni “disappearing act”.
(Anđelo Jurkas/Vip.music.hr)