Da raste nezadovoljstvo zbog načina na koji je Srbija sklopila energetski sporazum s Rusima pokazao je i okrugli stol “Kamo ide naša nafta”, koji je jučer održan u Skupštini Vojvodine. Dodatnu težinu skupu dala je najava predsjednika Pokrajinske skupštine Bojana Kostreša da će ova rasprava poslužiti za pripremu sjednice parlamenta u Novom Sadu, te da će se zastupnici o prodaji Naftne industrije Srbije (NIS) izjasniti već 17. ili 18. ožujka. On je istaknuo da je prodaja naftne tvrtke iznimno važno pitanje za Vojvodinu. Kada je političkom prisilom stvaran NIS, novosadski Naftagas je činio 92 posto nove tvrtke, a Jugopetrol i Tvornica maziva u Kruševcu prostalih osam posto. Sva nalazišta nafte i plina nalaze se u Vojvodini, obje rafinerije smještene su na teritoriji pokrajine. Nitko ne spori, dodao je Kostreš, da je privatizacija nužna, ali postavljamo pitanje zašto se stvari rade na ovaj način i šta je tu dobro za Vojvodinu i Vojvođane? NIS je nastao početkom ’90-ih godina prošlog stoljeća, podsjetio je nekadašnji predsjednik Uprave Branislav Pomoriški. Cilj je bio da se najznačajnijom tvrtkom upravlja s jednog mjesta. Dobili smo samo umjetnu i neefikasnu tvorevinu. S rekordne proizvodne razine od milijun tona nafte i pola milijarde tona plina godišnje stiglo se od 650.000 tona nafte i 230 milijuna tona plina. U općem osiromašenju NIS-a najgore je prošao njegov najznačajniji dio – Naftagas.

Neefikasnost je generirana državnim vlasništvom u NIS-u, zaključio je Pomoriški i dodao da nam se sada, pod formom privatizacije, nudi prodaja Gazpromu, koji je, također, državna tvrtka. Nekadašnji generalni direktor NIS-a Dimitrije Vukčević ukazao je na činjenicu da je prije nekoliko godina tvrtka imala deset organizacijskih dijelova. Svi su bili u gubitcima, osim osnovne djelatnosti u Naftagasu. Ako je NIS prošle godine imao devet milijardi dinara profita (oko 160 milijuna dolara), a iz vojvođanskih nalazišta je izvadio 650.000 tona nafte, koja mu je plaćana po cijeni koja je tek četvrtina svjetske, postavlja se pitanje gdje je otišla razlika od 400 milijuna dolara? “Proćerdali” su je drugi dijelovi NIS-a, zaključio je Vukčević. Za novinara Dimitrija Boarova sporne su tri stvari. Ne može se poslovni odnos Gazproma i NIS-a graditi na dva mjerila. Za ono što mi kupujemo vrijedi svjetska cijena, dok je ono što prodajemo predmet direktne pogodbe. Neshvatljivo je zašto je u energetski aranžman unesena verižna trgovina i zašto NIS mora ići u paketu s plinovodom. Treća i najvažnija zamjerka odnosi se na prepuštanje mineralnih resursa ruskom partneru. Ako sada vadimo 5,2 milijuna barela godišnje i ako se na takvu razinu eksploatacije može računati barem još 30 godina, onda je lako računati koliko se gubi pri aktualnim cijenama. Tijekom rasprave iskristalizirale su se tri inicijative. Prva je ona koja se zasniva na izdvajanju NIS-a iz vezanog aranžmana s Rusima. Druga polazi od toga da bi, ako je nemoguće izvaditi kompletan NIS, dobro bilo izvući barem osnovnu djelatnost Naftagasa iz te priče. Predsjednik parlamenta Kostreš naglasio je da postoji način da se dokaže da je Naftagas vlasništvo Vojvodine. U trećoj varijanti predviđa se izdvajanje mineralnih resursa iz sporazuma i davanje u koncesiju.

Zakidanje lokalnih zajednica

Posebno je zanimljiva priča o rudnoj renti, koju NIS plaća za izvađenu naftu i plin. Iako je prosječna prošlogodišnja svjetska cijena bila 72-73 dolara za barel, Naftagasu su druge članice NIS-a plaćale tek 22-23 dolara. Od te cijene je samo tri posto odlazilo lokalnoj samoupravi na ime rudne rente. To bi značilo da su lokalne zajednice dobivale oko 75 centi za svaki barel izvađene nafte i da bi pri cijeni od 100 dolara dobivale tri dolara. To je besmisleno, primijetio je Dimitrije Vukčević.