Ne tako davno, novinar lokalnog lista poveo me na gastronomski obilazak južnog Londona u kojem sam živio. Htjeli su znati što gastronomski kritičar jede i gdje kupuje kad je na domaćem terenu. Većina postaja bila je predvidiva: kafić gdje sam s djecom kupovao pecivo, zalogajnica u kojoj smo svraćali na svinjske kotlete. Na kraju, poveo sam novinara kroz pokretna vrata mog supermarketa. Zbunjeno je buljio u mene. Što radimo ovdje? Jednostavno, odgovorio sam. Želio si znati gdje nabavljam moju hranu? E pa eto, ovdje kupujem i da se pretvaram da kupujem negdje drugdje bilo bi stvarno glupo. Znamo da trgovački centri godinama cijede potrošače, spuštajući cijene što se na kraju odrazilo i na samu kvalitetu proizvoda. Sramotna industrijska proizvodnja hrane u ovoj zemlji ima direktne veze s nabavnom politikom supermarketa. Znamo da veliki trgovački centri izbacuju male trgovine s tržišta. Nedavno su poslovnice velikih trgovačkih lanaca, poput Sainsburyja i Tesca, otvorile niz malih prodavaonica u kvartovima. Prvo posluju po principu spaljene zemlje. Zatim napadaju i okupiraju tu pustoš koju su stvorili. Operacija završena. Zaključiti iz svega toga da su supermarketi loša stvar, nije samo pogrešno, već i nepošteno. Gotovo svi ih koristimo i to zbog jednog jednostavnog razloga: prokleto su praktični. Ne samo praktični u smislu da nam ostaje više slobodnog vremena. Praktični u smislu da možemo održavati obitelj i raditi u isto vrijeme. Zašto je ranije jedan roditelj morao ostajati kod kuće, a drugi ići na posao? Zato što je kućna nabavka bila pravi posao. Kad god čujem priče o tome kako su supermarketi zli i kako bismo svi trebali kupovati u malim dućanima, sjetim se da su takvi argumenti zapravo, usmjereni protiv žena. O tome je 2004. godine pisala novinarka Felicity Lawrence u svojoj knjizi o svemu što je pogrešno u proizvodnji hrane u Britaniji. “Počela sam s užasom gledati na velike šopinge”, pisala je ona.

“Kad sam dobila drugo dijete, znala sam da neću podnijeti trpanje dvoje djece u auto svaki puta kad mi nešto zatreba u kući. Pored toga, željeli smo nečime ubiti vrijeme, pa samo počeli kupovati u kvartovskim dućanima”. Blago Felicity. Trebala je nečime ubiti vrijeme. U stvarnom svijetu dvije plaće nisu luksuz. One su nužnost i sve što može smanjiti pritisak dar je s neba. Je li to idealno? Ne, ali je realno. To ne znači da je odlazak u trgovački centar uvijek ugodno iskustvo. Ali nije ugodno ni povlačiti se po kvartu, od dućana do dućana, čekajući izmučeno da dođete do cilja. Također, tvrdnja da je mali dućan prijateljskija alternativa u odnosu na bezdušni supermarket također nije ništa više od mita. Volimo zamišljati crvenog, debeljuškastog mesara koji uvijek ima vremena za svakog, i prodavača povrća koji uvijek bira najbolje proizvode za svoje mušterije. Ustvari, oni su samo ljudi. Što znači da su neki vrlo ugodni, a drugi odvratni gadovi. Ima još jedan kulinarski argument u njihovu korist. Točno, oni prodaju previše gotovih jela s previše soli i šećera. Točno, neki proizvodi doista su odvratni. Ali u isto vrijeme, u zadnjih deset godina, oni su značajno povećali i poboljšali ponudu hrane za kuhanje kod kuće. Mogu li se trgovački centri unaprijediti? Naravno da mogu, iako ne možemo očekivati da će se država za to pobrinuti umjesto nas. Kao mušterije, moramo zahtijevati kvalitetnu robu, poštene cijene za proizvođače. U protivnom, ta debata bit će prepuštena gomili bučnih, samozadovoljnih oportunista. A to ne koristi nikome.