Postupak dvjestotinjak zaposlenika osječkog IPK Ratarstvo-stočarstva, koji su svoje još neotplaćene vlasničke udjele u tom poduzeću pohrlili prodati ni godinu dana od početka provođenja, hladan je tuš Vladi i svim zagovornicima radničkog dioničarstva kao glavnog modela u privatizaciji.
Vlada je, uoči provođenja ESOP-a u tom poduzeću otpisala 120 milijuna kuna dugova, kako bi olakšala radnicima upravljanje kompanijom. Prema tvrdnji povjerenika sindikata PPDIV-a za Slavoniju Josipa Periše, država je osigurala i 40 milijuna kuna za provedbu zbrinjavanja viška zaposlenih, također u kontekstu snaženja perspektive te agrotvrtke pod budućom vlasničkom palicom njezinih zaposlenika.
U cilju preuzimanja svoje tvrtke zaposlenici su osnovali tvrtku Novi agrar, u kojoj su svi stekli jednake udjele, koje su se ugovorima obvezali otplaćivati pet godina.
No već po isteku prve godine pojavio se kupac spreman otplatiti njihove preostale rate i još im dodatno isplatiti svakome po 85 tisuća kuna. Radnici se nisu dugo premišljali i umjesto da se još godinama opterećuju s otplatama udjela, da bi u budućnosti ubirali dividende, odabrali su zaradu na udjelima odmah.
Odlučili su, dakle, ne riskirati i držati se narodne mudrosti “bolje vrabac u ruci nego golub na grani”.
Rizik je na sebe preuzeo Marko Pipunić, vlasnik osječkog Žita, koji time zaokružuje svoj poslovni imperij.
Iako su se radnici i ranije brzo rješavali svojih dionica, slučaj IPK Ratarstvo-stočarstva najdrastičniji je primjer, u kojemu postoji apsolutno legitiman Pipunićev poduzetnički interes da vlasnički ovlada tom tvrtkom. S njegove pozicije, to je odlično odigran potez, kojim u ovom trenutku mogu biti zadovoljni i radnici. Država je, pak, zasigurno povoljnije prošla da je tvrtku na početku ponudila poduzetniku. U tom bi slučaju problem dugovanja umjesto na državu pao na teret privatnog poduzetnika, koji bi i za same dionice vjerojatno platio značajniji iznos. Taj za državu neugodan krah radničkog dioničarstva u IPK Ratarstvo-stočarstvu možda se i dogodio u povoljnom trenutku, kada se pripremaju zakonske podloge kojim bi se to područje kvalitetnije uredilo, a sve u cilju šire primjene ESOP programa u hrvatskoj privatizaciji.
Nije još poznato u kojoj je fazi izrada novih zakonskih rješenja za područje privatizacije, no prema posljednjim informacijama Vlada je odustala od zasebnog reguliranja radničkog, te menadžerskog dioničarstva i javno-privatnog partnerstva, koje se kao modele želi više uključiti u procese privatizacije preostalog državnog portfelja.

Slučaj IPK Ratarstva mogao bi biti upravo dobar povod da se razmisli o tome nije li bolje ESOP i ostale spomenute modele tretirati neovisno o zakonu o privatizaciji.
Radničko dioničarstvo, naime, trebalo bi zasebno regulirati, ne vezući ga isključivo uz privatizaciju, odnosno propagirati ga ne samo kao spasonosno rješenje za državne tvrtke u problemima (s obzirom da radnici kao kupci tvrtki uspijevaju na natječajima samo kada se ne pojavljuju drugi kupci), nego kao motivacijski instrument u velikim i u uspješnim kompanijama, u kojima bi se zaposlenike, te menažment dodatno stimuliralo stjecanjem određenog broja dionica. U dosadašnjoj praksi, uz rijetke iznimke, pokazalo se da u slučajevima kada postoji interes za ESOP-om, to podrazumijeva da će zaposlenici steći većinski dionički paket. Vidljivo je takvo poimanje ESOP-a u Hrvatskoj u nizu realiziranih procesa kroz posljednjih godinu-dvije, od PPK Valpova, Erdutskih vinograda, IPK Robne kuće u Osijeku, PP Orahovica i Đakovštine, a možda i ponajviše u slučaju županjske Sladorane u kojoj su u dva navrata sindikati odbacili mogućnost da tvrtku preuzmu strateški partneri.
Krah radničkog dioničarstva u IPK Ratarstvo-stočarstvo neće zacijelo obeshrabriti radnike u mnogim hrvatskim poduzećima koja još čekaju privatizaciju, no vlast bi se ipak nad njime trebala malo zamisliti.