Uporni i tragični prosvjedi radnika zrenjaninske tvornice Šinvoz doveli su do toga da je Agencija za privatizaciju Srbije raskinula ugovor o prodaji 56 posto kapitala tog poduzeća poduzetniku Nebojši Ivkoviću iz Beograda. Baš što je napaćenim radnicima laknulo – mjesecima su bez ikakvih primanja – Trgovački sud u Zrenjaninu donio je odluku da se u ovoj tvornici otvori stečajni postupak. Još lošija vijest za radnike bilo je mišljenje stečajnog upravitelja Nebojše Bajića koji je ustvrdio da je najbolje rješenje za Šinvoz – bankrot. On je u obimnom izvješću Trgovačkom sudu objasnio da je uvidom u dokumentaciju, proučavanjem proizvodnih potencijala, visinom obveza i financijskog stanja procijenio da nema uvjeta za reograniziranje poduzeća i da zbog toga predlaže bankrot. Prijedlog stečajnog upravitelja nije dobio podršku stečajnog vijeća, ali ni nastojanje radnika da promjene odluku Trgovačkog suda nisu urodila plodom. Naime, Viši trgovački sud u Beogradu odbacio je njihovu žalbu i potvrdio odluku niže sudske instance. To znači da, bez obzira što Ivković više nije vlasnik Šinvoza i što poduzeće faktički nema vlasnika stečaj ostaje. Time je za oko 400 radnika jedine tvornice u Vojvodini koja se bavi remontom tračnih vozila otvorena nova golgota. Preostalo im je da čekaju da Dionički fond Srbije proda državni paket i da novi vlasnici poprave ono što je prethodna neuspjela privatizacija zabrljala. Dolazak novog vlasnika u tvornicu, koja postoji 120 godina, obećavao je bolje dane. Tijekom 2005. i 2006. primjetno je popravljena financijska slika Šinvoza. Unaprijeđena je proizvodnja, troškovi su racionalizirani, tako da je poslije 18.000 dinara (210 eura) u 2005, dobit poduzeća skočila na 9,12 milijuna dinara (1,12 milijuna eura) u 2006. godini. Što se poslije toga dogodilo, teško je procijeniti. Jesu li kontrole popustile ili se Ivković osjetio dovoljno snažnim, uglavnom, počelo je izvlačenje kapitala iz Šinvoza. Glavni vjerovnici bile su druge Ivkovićeve tvrtke, a gubitci su se gomilali.

Radnicima su tijekom 2007. isplaćene samo četiri plaće, mnogi su proglašeni tehnološkim viškom, a ugovorena investicijska obveza je pokrivena fiktivnim dovoženjem u tvornicu nekoliko starih lokomotiva zrelih za staro željezo. Državna agencija za privatizaciju navela je da je ugovor raskinut zato što kupac nije poštovao odredbe koje se odnose na obvezno investiranje. Zakon o privatizaciji navodi da je Agencija dužna raskinuti ugovor i ako investitor ne ispunjava obveze prema državi (uplata redovne rate ugovorene cijene), neodgovorno raspolaže imovinom poduzeća, ne osigura redovnu proizvodnje, ne dostavi jamstva za investicijska ulaganja i ako ne izvršava obveze socijalnog karaktera. Radnici Šinvoza su mjesecima ukazivali na brojna izbjegavanja ugovora. Predsjednik Skupštine Vojvodine Bojan Kostreš okarakterizirao je napore zrenjaninskih radnika “upornošću za divljenje”. Dodao je da je republičkim tijelima “nažalost, trebalo dosta vremena da radničke tvrdnje o lošoj privatizaciji shvate ozbiljno”. Raskid privatizacijskog ugovora o kupnji Šinvoza jedan je od oko 300 koje je učinila Agencija za privatizaciju Srbije. To je oko 15 posto do sada obavljenih privatizacijaa. Neki tvrde da to i nije tako malo, ali ako bi se napravila usporedba s Poljskom, gdje je raskinuto čak 40 posto ugovora, onda ozbiljnost državnog privatizacijskog akvizitera postaje upitna.