Pregovori s Europskom unijom tema su koja posljednih mjeseci zaokuplja sve više građana Hrvatske. O njima se priča u svim medijima i na svim razinama. I dok se vladajuća politička garnitura izvlači raznoraznim pričama zašto su pregovori uvelike usporeni, ili čak obustavljeni, bolji poznavatelji EU slažu se da situacija i nije baš sjajna. Reporter Europskog parlamenta za Hrvatsku, Hans Swoboda, kazao je kako i 2011. postaje upitna za ulazak Hrvatske u tu intergraciju, ali čini se, kako Sanadera to baš i ne dira previše. Reforme u pojedinim područjima nisu ni pokrenute, zakoni nisu doneseni, a sve se teže dolazi do novca iz pretpristupnih fondova. Profesor Damir Grubiša s zagrebačkog Fakultet političkih znanosti smatra da hrvatske političke elite nisu uopće uspjele shvatiti duh Unije.

Pregovori su zapeli. Gdje su najveće teškoće?
– S jedne strane, tu su kritike zbog sporosti u našim reformama, što je najvažnija primjedba. To se uglavnom odnosi na reformu pravosuđa i javne uprave. Treća najkritičnija točka je korupcija. I to opća korupcija, na svim razinama, a pogotovo na najvišim političkim razinama. Kada nas se usporedi sa drugim zemljama, recimo Rumunjskoj, onda se vidi da je tamo lani bilo 867 slučajeva korupcije koji su tretirani pred sudovima. Četiri ministara, 12 zastupnika u parlamentu, te 1187 funkcionera u političkim strankama i administraciji je dalo ostavke. Slično je i u Bugarskoj. Kada se to usporedi sa prošlogodišnjim dostignućem Hrvatske u kojoj je započet tek proces Maestro i neki drugi slučajevi, vidi se da kod nas još nitko nije osuđen zbog korupcije, niti je tko dao ostavku zbog nje. I druge tranzicijske zemlje su se obračunale sa korupcijom na način da su sudovi izrekli drugostupanjske osude i da su ljudi tamo smijenjeni.

Je li politička kultura u tim zemljama razvijenija nego u našoj ili su zbog nečega drugog uspješniji?
– S jedne strane, kod nas je nerazvijena politička kultura i u njoj nema kulture ostavke. Mi smo se tek nedavno teškom mukom naviknuli da za slučajeve u Domovinskom ratu postoji zapovjedna odgovornost iako je to uobičajeno u svijetu. U slučaju da, recimo, neki vlak iskoči iz tračnica postoji cijeli lanac koji daje ostavku. Činjenica je da postoji nešto što se zove odgovornost i da država mora funkcionirati kroz ostavke i smjenjivanje odgovornih. Mi smo naslijedili lošu političku kulturu, a s druge strane nismo razvili onu kulturu demokracije koja podrazumijeva da netko snosi odgovornost.

Čini li vam se i da je u Hrvatskoj i pritisak društva prema tome premalen, odnosno da vlada određena apatija?
– Kod nas se korupcija još uvijek svodi samo na sferu kaznenog prava. Međutim, ona nije samo to. Ona je nevidljiva hobotnica koja razara cijelo društvo, ona se sastoji od neformalnih kontakata i razmjene moći. Riječ je o tome da je korupcija složeni politički fenomen koji je u punom svjetlu izbio 90-ih godina, kada je došlo do promjene u tranzicijskim zemljam, a istovremeno je došlo do njenog širenja i u svjetskoj ekonomiji. Što je ekonomija globaliziranija, pokazuje se da su ti pritisci veći.

Drugi dio kritika odnosi se na reforme pravosuđa i administracije.
– Pravosuđe je posebno kritično. Na Sudu za ljudska prava u Strasbourgu ima najviše sudskih tužbi protiv Hrvatske. Naše pravosuđe je sporo, neučinovito, korumpirano i glomazno. Imamo isti broj sudaca i odvjetnika kao Velika Britanija i Italija, što je vrlo skupo za nas. Pogledajte samo privilegije naših sudaca i njihove plaće koje su na vrlo visokom rangu. Hrvatski establišment je 90-ih godina kupovao lojalnost sudaca na način da im je dodjelio doživotnu funkciju i dao im visoke plaće. Pri tome nije vođeno računa da su dovođeni mladi, neiskusni suci, a nisu angažirani starci suci koji su efikasno radili, već su oni maknuti. Jedan od oblika nerazumijevanja sudaca je i negiranje svake moguće kritike. Suđenje je javna djelatnost i svaki sudac mora biti podložan kritici jer je to javna djelatnost.

Glomazna je i administracija.
– Točno, sve te službe i ministarstva su predimenzionirana u odnosu na veličinu zemlje i njenu ekonomsku moć. Mi sada u centralnoj upravi imamo 65 tisuća zaposlenih što je daleko više nego što možemo podnijeti. Ako gledamo veličinu zemlje, idealni bi bilo 43 tisuće, a ako se gleda i ekonomska moć onda bi ta brojka trebala biti i manja. Paradoks najbolje ilustrira podatak da u Ministarstvu vanjskih poslova imamo zaposlenih 1500 osoba, koliko ima i Švedska. Pogledajte koja je razlika između Švedske i nas u prisutnosti na svjetskoj sceni. Tijekom 90-ih se dopustilo da ta administracija bude glomazna jer se na taj način rješavao problem nezaposlenosti.

Koje su onda naoptmističnije, a koje najpesimističnije prognoze za ulazak Hrvatske u Uniju?
– Poglavlja ima 33, odnosno 35 jer se u dva ne pregovara, a mi smo zatvorili svega dva poglavlja. Ako se još uzme u obzir i komplikacija oko ZERP-a, dvojim da ćemo do 2009. uspjeti zatvoriti sva poglavlja. Osim ako ne dođe do jedne kompletne mobilizacije vlade i cijelog hrvatskog društva pa da se reforme i počnu provoditi. Signal koji šalje hrvatska vlada sada je, pak, loš. Ako vidite da ste dobili signal da jedna ekipa radi sporo i loše, onda je se mora mijenjati. I kada bismo krajem ove godine završili pregovore, pitanje je da li bismo došli na red na zasjedanje EP-a na proljeće gdje mora dobiti potvrdu ocjenu. Nakon toga ugovor ide na ratifikaciju u zemlje članice, što traje godinu i pol. Da se sve to poklopi, možda bismo onda ušli 2010. Ako ćemo biti realni, vjerovatnije je da ćemo ući 2012., a tada postoji opasnost od zamora od proširenja i zamora Unije od Hrvatske. Tada može doći do želje da se naš ulazak “malo” odgodi, a to malo odgađanje za nas je vrlo opasno jer nas može dati u naručje zemljama zapadnog Balkana.

No reakcije Vlade i premijera Sanadera nisu baš ohrabrujuće što se tiče izgleda da se potaknu reforme?
– Problem je što nema dovoljno signala. Možda se nešto promjeni i desi se suprotno, ali za sada svi indikatori govore obrnuto. I ne mislim da je to samo problem vladajuće stranke, već i svih ostalih političkih elita. Oni, jednostavno, ne shvaćaju šta je to Europska unija, da je to jedan nosi sustav višerazinskog upravljanja u koji se mora ući spreman, te se jednostavno prilagoditi kriterijima. U onome trenutku kad uđemo u Uniju, jedna trećina naše javne uprave morat će biti stalno na vezi sa EU. Naime, u procesu odlučivanja u EU, nije Komisija ili Vijeće EU koje samo odlučuje, već oni odlučuju preko tri tisuće odbora ili ekspertskih grupa. U njima sudjeluju predstavnici država članica, odnosno zaposlenici u javnoj upravi. Dakle, 20 tisuća ljudi iz Hrvatske će morati savršeno baratati engleskim jezikom i savršeno poznavati procedure te tehnike usklađivanja mišljenja, pregovaranja i zastupanja svog interesa, kao i stvaranja koalicija. Na sjednice Vijeća ministara ide se sa kalkulatorom da bi mogli stvarati koalicije. Pitanje je jesu li naši akteri spremni za umrežavanje, odnosno stvaranje transancionalnih koalicija, ne samo na razini vlada, već i drugih subjekata kao što su sindikati,interesne skupine i nevladine udruge, koji svi utječu na donošenje odluka. S tim, da se tamo ne može nastupati sa politikanski istupima, već se mora ići sa točnim ciframa, podacima i onda na osnovu toga vidjeti čiji su interesi slični te se sa njima povezivati i stvarati koalicije. To je najteži posao koji nas čeka kad uđemo u EU.

Samsung Training Academy

Centar koji viziju pametnog prostora pretvara u stvarnost

Strateško partnerstvo

Hyundai ulazi u Ligu prvaka na pet sezona i otvara novo poglavlje svoje europske priče

Europska unija neće podsjećati na naddržavu

Koje su najveće promjene koje je donio Lisabonski ugovor?
– Recimo da je to kompromis između ustava za Europu, koji je bio izrazito federalistički orijentiran, i ostavljanja nekih stvari u domenama zemalja članica. Drugim riječima, on je unio promjene nuže u institucije nužne da bi one mogle funkcionirati sa budućim proširenjem, a s druge strane nije toliko ušao u kompetencije zemalja članica. Iz njega je izbačena Povelja o pravima, koja daje direktan instrument u ruke građana, povećana je uloga parlamenta. S druge strane, uvedeno je i novo pravilo za glasovanje, te nova fukcija predsjednika što bi trebalo ispraviti slabosti rotirajućeg predsjedništva. Isto tako, eliminirani su i simboli tako da više nema asocijacija na neku naddržavu.