Ne razumijem“, pisao je povjesničar Arthur Schlesinger jr. u svom dnevniku krajem 2000. godine, ”zbog čega su obrazovane žene i profesionalke, inače inteligentne i tolerantne, toliko opsjednute mržnjom prema Hillary… Ne mogu razlučiti ni jedan jasan razlog zbog kojeg ju one ne vole“. Nakon čitanja nove knjige koja se bavi točno tim pitanjem – kolekcija eseja pod naslovom ”Trideset pogleda na Hillary: Opažanja ženskih pisaca“ – ne mogu ni ja. Zapravo, nakon čitanja svih 30 eseja, ne želim znati ništa više. U svojim esejima intelektualke iz New Yorka preziru Clintoničinu ženstvenost, seksualnost, oblačenje, majčinstvo, brak i naravno, simpatičnost. Ili preciznije, nije jasno zbog čega toliko obrazovanih žena srednje klase tako otrovno reagira na Hillary. ”Moja generacija definitivno ima problema s Clintonicom“, piše Amy Wilentz u eseju o Clintoničinu oblačenju, preciznije o njezinim ”kostimima“.Razlozi za podozrivost uglavnom su osobni – ona nema hobi, osim čišćenja ormara i rješavanja križaljki. Ne ostavlja dojam kao da je posebno vezana uz svoje kućne ljubimce. Fali joj osjećajnost. Pokazala je nagovještaj dekoltea. Nosila je tirkizne naušnice uz žute hlače. Nosila je ”rajf“. Promijenila je djevojačko ime. Udala se za Billa Clintona. Ostala je udana za Billa Clintona. Još uvijek je udana za Billa Clintona. Čak i njezin glas, piše Marie Brenner, ”podsjeća nas na učiteljicu koju smo prezirali“. Zamislite što bi bilo da je muškarac napisao knjigu o Hillary ispunjenu ovakvim detaljima – te iste žene izmasakrirale bi ga zbog trivijaliziranja ženskog kandidata za predsjednika. I ovdje je bit sukoba. Od tih autorica očekivalo bi se da podupru ženskog kandidata za predsjednika. Odrasle su u sedamdesetima, prošle su kroz period sazrijevanja ženskog pokreta, ali sada su zbunjene onime što se čini kao rezultat njihovih napora ili njihovih nada – uglađena, samozatajna, pragmatična Hillary. One priznaju da je njezin put od Helen Reddy do Céline Dion možda bio potreban, ali svejedno simbolizira pad od ‘sestre’ do ‘prodane duše’. Kao što piše Katie Roiphe: ”Ako je Clinton utjelovljenje feminističkih ideala, onda je moguće da mnoge od nas ne vole feminizam u njegovoj najčišćoj formi”. Svejedno. Nije li glavno pitanje: je li onda kvalitetna? Ili, kako će voditi zemlju? Nijedna spisateljica u ovoj kolekciji nije ozbiljno analizirala Clintoničin odnos prema Iraku, njezin zaokret u zdravstvenoj reformi, njezina ostvarenja na mjestu senatorice, njezina obećanja za promjene, vjerojatnost da će biti izabrana ili ima li dobre preporuke.

To je zbunjujuće – i zabrinjavajuće. Mnogi eseji su oštroumni, zabavni, provokativni i lijepo napisani. Ali kad čitate jednog za drugim, primjetna je doza mržnje prema samima sebi: mrzimo li Clinton, pitaju se one, zbog toga što je ista kao mi – ili zato što je različita? Ako je ona lakmus-test za ženske birače, kao što mnogi tvrde, onda je rezultat nesretna žena. U misaonom članku, Dahlia Lithwick pita se mrze li je žene zbog toga što je bračnu patnju prolazila u privatnosti: “Mi želimo vidjeti plač i ženu na dijeti zato što mi isto plačemo i idemo na dijetu”. Roiphe piše da ono što ona naziva Clintoničnom “prijetvornošću” “može biti tako iritantna, neoprostiva velikom broju pametnih žena zato što je to njihova prijetvornost”. Neke tvrde da ih Hillary podsjeća na njihove majke – u lošem smislu. Samoljubivost je prevladavajuća. I standardi kojih se Clinton drži su iracionalni. Jane Kramer priznaje da želi znati ima li Barack Obama dovoljno hrabrosti, sposobnosti i vizije da bude predsjednik. U isto vrijeme, ona za Hillary pita: “Zbog čega ona želi taj posao? Kakvom ju to ženom čini?” “Hillary shvaćam osobno”, priznaje ona, sasvim nepotrebno. Kao što dokazuje Clintoničina pobjeda u New Hampshireu, ono što ujedinjuje žene nije Hillary Clinton – već napadi na Hillary Clinton. Pa kad Rush Limbaugh kaže da Amerikanci ne žele vidjeti kako žena stari u Bijeloj kući, kad ju Christopher Hitchens naziva “ostarjelom i omraženom ženom”, ili kad John Edwards implicira da je ona preemotivna da bude predsjednica, možete se kladiti da će sve žene automatski pohliti u njezinu obranu. Katha Pollitt, na primjer, kaže da unatoč tome što preferira Edwardsa i Obamu zbog njihove političke kvalitete, kad naiđe na “zapaljive iskaze kolektivne mržnje… I želi sjesti i ispisati ček za Hillarynu kampanju”. Problem je u tome autorice nisu svjesna podrške koju Hillary ima među ženama. Roiphe tvrdi da “tek treba sresti ženu koja podržava Hillary Clinton”. Kako onda možemo objasniti da istraživanja konstantno pokazuju da zaposlene žene masovno podržavaju Hillary, zajedno sa starijim ženama? Najnovije istraživanje Pew Research Centra ustanovilo je da 49 posto žena koje podržavaju Demokratsku stranku podržava Clinton – samo 28 posto podržava Obamu. Dakle, ne misle sve žene jednako. Stvar je samo u tome da su neki glasovi snažniji od drugih.