Nakon neuspjele asistencije tadašnjem predsjedniku bivše SRJ Vojislavu Koštunici u naporima da spriječi odcjepljenje Crne Gore, Slobodan Samadžić sada se “upregnut” u pothvat kojim treba onemogućiti jednostrano proglašenje neovisnosti Kosova i njegovo priznanje od strane drugih država. Kako stvari stoje, taj srbijanski dvojac bez kormilara mogao bi na koncu polučiti isti ishod kao i kada je Crna Gora rekla zbogom Srbiji. Ovoga puta posljedice po Srbiju bi mogle biti pogubne jer mjere što su pripremljene kao srbijanski odgovor na takav korak Prištine vode zemlju u novu izolaciju iako ni štete od prethodne još nisu eliminirane. Živorad Kovačević, predsjednik Pokreta za Europu u Srbiji, smatra da dio vlade naklonjen Koštunici primjenjuje Miloševićeve metode, kojima umjesto rješavanja postojećih problema gomila nove teškoće. Lekcija s Crnom Gorom nije bila dovoljna Samadžiću i njegovu poslodavcu Koštunici da shvate kako se jedan narod ne može na silu zadržati u “srbijanskom dvorištu”, bez obzira na pravne argumente na koje se pozivaju srbijanski premijer i njegov ministar za Kosovo. Obojica ostavljaju “zadivljujući” dojam zbog neiscrpne inspirativnosti ideja kojima su proteklih mjeseci nastojali pronaći modele kojima bi albanski narod izdvojili iz Srbije, ali ga zadržali na teritoriji pod kontrolom Srbije. Kada nisu uspjeli presaditi “pelcere” odnosa Hong Konga s Kinom i Danske s nekim otocima na sjeveru, za koje domaća javnost nikada ne bi saznala da postoje, okrenuli su drugi list, započevši s ucjenjivanjem Europske unije, kako bi je spriječili da svojom misijom pokuša zakopati ratnu sjekiru između Albanaca i Srbijanaca. Zahvaljujući bogatom repertoaru s kojim je punio uši premijeru, Koštunica je Samardžića, doktora političkih nauka, koji je doktorirao na temi europskih odnosa i funkcioniranja EU, unaprijedio tako što mu je ulogu savjetnika zamjenio povjeravanjem ministarske funkcije. Samardžić, koji kao profesor na beogradskom Fakulttu političkih nauka podučava studente o odnosima u Europi, pokazao je u dosadašnjem obavljanju ministarske funkcije da zna cijeniti ukazano mu povjerenje.

Zajedno s Koštunicom postao je glavni protivnik potpisivanja Srbije sporazuma s EU o stabilizaciji i pridruživanju. Ponudu iz Bruxellesa shvatio je kao kocku šećera koju Srbija treba progutati kako ne bi osjetila gorčinu otrovne pilule odričući se Kosova. Po Samardžiću, EU, SAD i Albanci na Kosovu nalaze se u psihotičnoj situaciji, u iščekivanju hoće li Srbija prihvatiti kocku šećera, obavještavajući ih da je ponuđeni trik prepoznat, te da je Srbija onemogućila njihovu nakanu. Za razliku od Samardžića i njegova mentora Koštunice, 70 posto stanovništva izjasnilo se za ulazak Srbije u EU, što znači da je spremno progutati ponuđenu kocku šećera. Takvo opredjeljenje ministar za Kosovo prikazuje kao manifestaciju dogmatske svijesti, koje je izvor u civilnom sektoru. Ponašanje većeg dijela ministarskog kabineta, koji je okrenut bržim integracijama Srbije s EU, Samardžić, koji je bio u svim fazama neuspjelih pregovora s Prištinom, smatra iracionalnim dajući mu ideološku dimenziju kakva je postojala prema samoupravljanju i komunizmu. Ako neko misli da će Srbija, odričući se Kosova, sigurno putovati u svjetlu europsku budućnost, taj, prema tvrdnji Samardžića, nema pojma o politici. To je izašlo iz usta čovjeka koji dosad u vlastitome političkome djelovanju nije dospio ni do pozitivne nule jer nijedan njegov prijedlog nije držao vodu. Takvoj politici suprostavio se Oliver Ivanović, lider liste za Kosovo, koji živi u pokrajini i za razliku od Samardžića ucjenu EU smatra ciničnom. Ivanović podsjeća da je EU još 2003. godine na summitu u Solunu utvrdila posebni mehanizam za pridruživanje Kosova, što je Koštunici i Samadžiću poznato jer je na tom skupu bio nazočan predstavnik DSS-a. Za Koštunicu to ne znači mnogo jer je dobro znano da se os svake neugodnosti pravi da mu nije poznata.