Pobjeda Tomislav Nikolića u prvom krugu predsjedničkih izbora u Srbiji ne predstavlja preveliko iznenađenje. Slično se dogodilo i 2004. godine kada je zamjenik predsjednika Srpske radikalne stranke (SRS), s nešto više od 30 posto osvojenih glasova, u izbornoj uvertiri bio ispred Borisa Tadića, ali je ovog siječnja ta prednost uvjerljivija, a Nikolićeve šanse za pobjedu nešto veće. Takva predviđanja počivaju na činjenici da je nesložna demokratska većina u samo središte predizborne priče stavila Kosovo i otpor Europi, gdje se Nikolić snalazi kao riba u vodi, da je nastavila trgovati svime i svačime i da, sedam godina poslije otvaranja tranzicije, građanima nije ponudila viziju boljeg života i državnog puta. Ono što je Nikolićeva najveća mana, zapravo je njegova najveća prednost. On se ne razumije previše ni u politiku, ni u ekonomiju, ni u povijest, ali mu to nije ni potrebno budući da nikada ne ide dublje od glavnih načela. Kad kaže da će radikali pokrenuti srbijansko gospodarstvo, on se nikada ne upušta u širu razradu tog obećanja. Kad obeća tisuće novih radnih mjesta, on ne kaže tko će ih i kako otvoriti. Kad potvrdi da je njegov cilj velika Srbija, svjestan da je oduševljenje za ratove presahnulo, ne objašnjava kako namjerava do tog cilja stići. Srbiji koja je glasovala za njega objašnjenja nisu ni potrebna. Ako su se neki mogli toliko obogatiti i osiliti za samo nekoliko godina, onda valjda i radikali za nekoliko godina mogu vratiti u zemlju nekadašnje blagostanje!? Kad je tisućama srbijanskih kućanstava neimaština postala svakodnevica, onda ne glasuje razum već želudac. Tomislav Nikolić rođen je 15. veljače 1952. godine u Kragujevcu. Njegov profesionalni domet je diploma građevinskog tehničara. Svoj prvi posao našao je u građevinskom poduzeću Žegrap. Bio je rukovodilac izgradnje na pruzi Beograd – Bar tako da ga su ga potrebe posla selile po cijeloj SFRJ. Punih 12 godina bio je šef investicija u tvrtki 22. decembar, ali je za javnost najinteresantniji posljednji radni angažman – mjesto tehničkog direktora u kragujevačkom Javnom komunalnom poduzeću.

Cinizam je prepoznatljiva nota Nikolićeve ličnosti. Stručnjaci za marketing su na sve načine pokušali tijekom aktualne predizborne kampanje radikalskog kandidata predstaviti kao vedrog i nasmijanog čovjeka, ali nikako nisu uspijevali skinuti cinizam s njegovih usana. Teško da bi tu pomogla i plastična kirurgija, mržnju je teško sakriti. Upravo zbog toga Tomislav Nikolić jedan je od najvještijih i najneugodnijih polemičara na srbijanskoj političkoj pozornici. Malo je onih koji su uspjeli parirati njegovu otrovnom jeziku. Čak je i narcisoidni Milorad Vučelić jednom prilikom odstupio od vlastite nadobudnosti i prekinuo polemiku shvativši kamo bi ga moglo odvesti Nikolićevo čačkanje po škakljivoj intimi. Jedini koji su uspijevali doskočiti tmurnom i ciničnom Kragujevčaninu bili su pokojni Zoran Đinđić i Nenad Čanak. Prvi snagom svog intelekta, a Čanak još dubljom ironijom. Zahvaljujući zaposlenju u Javnom komunalnom poduzeću u Kragujevcu, gdje je bio zadužen i za pokop pokojnika, zaradio je nadimak Toma grobar. U kultnim emisijama Indexovog pozorištanceta nazivaju ga Grobislav Prikolić. Uvjerljivo ga predstavljajući, Indexovci svaku njegovu rečenicu započinju s karakterističnim – “Pa šta”? Odgovor na svako pitanje novinara ili političkih protivnika, ma koliko ono bilo jasno i argumentirano, Nikolić počinje upravo tom ciničnom poštapalicom. Svejedno je na što se pitanje odnosi. “Kako objašnjavate to što je Vojislav Šešelj potezao pištolj na taksiste?” “Pa šta…!?” “Vaš suradnik je za obitelj ministrice Dulić-Marković rekao da je ustaška?” “Pa šta…!?” “Rekli ste da bi za Srbiju bilo najbolje da bude ruska gubernija?” “Pa šta…!?” Činjenica da se za radikalima vuče znatno manje repova i mogućnost da se srbijanska demokratska većina ne dogovori o sveopćoj podršci Borisu Tadiću, daju Tomislavu Nikoliću dovoljno razloga za optimizam.