Stranke u vladi postigle su dogovor o prihvaćanju energetskog sporazuma s Rusijom koji obuhvaća izgradnju magistralnog plinovoda kroz Srbiju i prodaju većinskog dijela kapitala domaće naftne industrije Gazpromu. Preostalo je još da vlada o tome tijekom tjedna donese formalnu odluku. Detalji sporazuma nisu poznati javnosti, jer se vladina radna grupa kojoj predsjeda premijer Vojislav Koštunica još pokušava izboriti za povoljnije uvjete, po ugledu na susjednu Bugarsku, koja je Moskvi odobrila da preko njezina teritorija ide plinovod. Sofija očigledno nije bila previše impresionirana, što je cijelom događaju osobni pečat dao vlastitom nazočnošću Vladimir Putin, već je svoj ustupak uspjela “naplatiti” dobivenim pogodnostima s ruske strane u gradnji nuklearne centrale. Srbijanska vlada je željela odgađanjem suglasnosti pokazati da je tvrdi pregovarač, ali njezina je pozicija, u odnosu na Bugarsku, koja je članica NATO saveza i EU – nepovoljnija. Moskva je Beogradu dala nacrt sporazuma s porukom uzmi ili ostavi, jer ima više alternativa kako da realizira sporazum Gazproma s talijanskom kompanijom Eni o dopremanju plina do Italije, dok za Srbiju prolazak magistralnog plinovoda preko njezina teritorija ima vitalno značenje za energetsku stabilnost i ostvarivanje ambicije da postane energetski lider u regiji. To potvrđuje i kazivanje Predraga Bubala, ministra trgovine, prema kojem će Srbija, zahvaljujući suradnji s Rusijom, biti energetski lider na Balkanu, što će, prema njegovu mišljenju, dati zamah golemom razvoju domaćeg gospodarstva. Neslaganja u srpskoj vladi o energetskom aranžmanu s Rusijom, koji obuhvaća plinski i naftni sektor, spriječila je premijera Koštunicu da se u Sofiji priključi svečanom potpisivanju Sporazuma, kojim je Moskva pridobila naklonost Bugarske da se preko njezina teritorija transportira plin na Apeninski poluootok. Usporedo s pregovorima koje je Kremlj, putem svoje državne kompanije Gazprom, imao s Bugarskom, ruska strana je u ponuđenom sporazumu Srbiji nastojala kompenzirati iznuđene “minuse” sa Sofijom. Moskva je višegodišnje nastojanje srbijanskih vlasti da osiguraju bolju opskrbljenost plinom iskoristila da izgradnju obećanog magistralnog plinovoda preko Srbije “uveže u paket” s preuzimanjem NIS-a, pod povoljnim financijskim uvjetima, što je bio povod da u vladi nastane raskol iz kojeg se nije isključivao njezin pad.

Ruska ponuda, u kojoj će glavnu ulogu imati Gazprom i kompanije u njegovom većinskom vlasništvu, sastoji se u stjecanju dominatne uloge u srbijanskom naftnom i plinskom sektoru, tako što bi ruske kompanije imale većinsko vlasništvo. Srbijanska strana najveću nepoznanicu vidjela je u nepreciznoj ponudi iz koje se nije moglo spoznati kakav plinovod nudi Gazprom. Tek kada su dobivena uvjeravanja kako je riječ o magistralnom pravcu, koji bi omogućio tranzitni prihod od gotovo 200 milijuna dolara dvije najveće stranke (DS i DSS) našle su zajednički jezik pa se, poslije toga, tvrdi orah u liku Mlađana Dinkića, ministra financija i regionalnog razvoja, najvećeg protivnika dogovorne prodaje NIS-a, pretvorio u mekani balon. Njegove tvrdnje da je ponuda Gasproma za NIS od 900 milijuna eura, od kojih se 400 sastoji u gotovini, a preostali u investicijama, uvredljivo niska, nije dugo držala vodu, jer navodno NIS-va dugovanja iznose čak dvije milijarde dolara. Srbija, budući da se tek treba izgraditi podvodni plinovod ispod Crnog mora u dužini od 900 km, ne može računati da plin do nje stigne prije 2013. godine, dok bi Gazprom ušao u njezin naftni sektor već u ovoj godini tražeći da u njemu ima monopol do 2012. godine. Na taj monopol vlada ne može dati zeleno svjetlo, jer se prihvaćanjem sporazuma Cefta obvezala liberalizirati naftno tržište sa završetkom 2010. godine.