Na međunarodnoj političkoj sceni Irak već pet godina zauzima mjesto najopasnije države na svijetu. Od kada je “koalicija voljnih” predvođena Sjedinjenim Državama 2003. godina napala i potom okupirala Irak, sukobi pobunjeničkih skupina, terorističkih grupa i okupacijskih snaga odnijeli su na tisuće života, kako Iračana tako i stranih vojnika, a unutarnja kriza je opasno zaprijetila prelijevanju izvan granica i širenju na cijelu regiju. Iako se situacija počela nešto smirivati krajem 2007. godine, strah od širenja krize i dalje je prisutan, a pažnja međunarodne zajednice i dalje je usmjerena u taj dio svijeta. No, to bi se uskoro moglo promjeniti. Naime, krajem prošle godine, točnije 27. prosinca, u Pakistanu je ubijena bivša dvostruka premijerka te države Benazir Bhutto, koja se iz samonametnutog izgnanstva vratila nakon osam godina kako bi zemlju ponovo izvela na put demokracije. Bhutto je zbog optužbi za korupciju bila prisiljena napustiti zemlju te je u izgnanstvu pripremala povratak i ponovni dolazak na vlast. Situacija se nakon njenog odlaska poprilično promijenila, nakon što je na čelo države 1999. godine mirnim vojnim udarom zasjeo general Pervez Musharraf, srušivši i protjeravši premijera Nawaza Sharifa izvan zemlje, u Saudijsku Arabiju. Musharraf se prvotno proglasio svojevrsnim premijerom, a 2001. i predsjednikom Pakistana, te antiterorističkim savezništvom sa Zapadom, ponajprije SAD-om, utišao međunarodne kritike. Prošle godine mjesto čelnika države potvrdio je i na izborima. Bhutto se u egzilu prometnula u snažnu kritičarku Musharrafa te se odlučila vratiti kako bi sudjelovala na parlamentarnim izborima prvotno zakazanima za 8. siječnja, no nakon njezina ubojstva izbori su premješteni na 18. veljače. Nakon što je s Musharrafom postigla sporazum o odbacivanju optužbi za korupciju, bivša pakistanska premijerka vratila se u zemlju 18. listopada te istog dana bila ciljem terorističkog napada u kojemu je poginulo oko 140 ljudi, dok je ona ostala neozlijeđena. Bhutto je nakon dolaska u zemlju povela kampanju protiv pakistanskog predsjednika te nastojala ujediniti opoziciju kako bi kao njen vodeći kandidat po treći puta zasjela na čelo vlade. Bhutto je ipak bila oprezna u imenovanju organizatora neuspjelog atentata na njen život, vješto izbjegavajući okriviti Musharrafa. Glavne mete njenih optužbi bili su “određeni individualci unutar vlade”, posebice oni iz pakistanske vojne obavještajne službe ISI, uvelike povezane s islamskim militantima.

Unatoč oprezu i brojnim tjelohraniteljima, drugi atentat ipak nije preživjela. Njezino je ubojstvo potaknulo val nezadovoljstva i sukoba diljem Pakistana, ponajprije u njenoj pokrajni Sindh, kada su pristaše njene Pakistanske narodne stranke (PPP) krenule u rušilački pohod po gradovima proglašavajući pakistanskog predsjednika Perveza Musharrafa glavnim krivcem za njeno ubojstvo. Prema vladinim izvješćima, ručilački pohod simpatizera oporbene čelnice koštao je Pakistan 200 milijuna dolara. No, to je mala cijena u odnosu na ono što bi Pakistan mogao platiti. Britanski tjednik The Economist navodi tri moguća katastrofična scenarija raspleta unutarnje krize u Pakistanu. Prvi je raspad zemlje, drugi pad Pakistana u ruke islamističkih ekstremista, dok je treći scenarij povezan s drugim, što bi moglo u ruke terorista staviti ključ pakistanskog nuklearnog arsenala. Što se tiče prvog scenarija, Pakistan već ima povijest raspada zemlje, budući da je 1971. godine izgubio svoj istočni dio koji je danas poznat pod imenom Bangladeš. Pakistan je uvelike podijeljena zemlja. Njegova sjeveroistočna pokrajina Punjab dominantna je u vojnom i ekonomskom području, dok se u ostalim dijelovima zemlje vojna vlast smatra vlašću Punjaba. Ostale pokrajine, Sindh, Baluchistan i Sjeverozapadna granična provincija, imaju bogatu povijest nazočnosti vojske koja je ondje angažirana kako bi gušila pobune. Vojska se trenutno na nekoliko frontova bori u Baluchistanu i Sjeverozapadnoj provinciji, gdje plemenski vođe potpomažu islamske militante. Ipak, pakistanska vojska čini se dovoljno jakom da spriječi neke skore pokušaje podjele zemlje. Drugi scenarij posebno je opasan za međunarodnu sigurnost, budući da bi doveo na vlast islamske radikale koji bi bili u posjedu pozamašnog nuklearnog arsenala (govori se oko stotinjak nuklearnih bojevih glava). Islamski radikalizam uvelike je raširen u Pakistanu, a svakodnevno ga potiče američki pritisak na vojnu intervenciju u istočnim dijelovima zemlje, kao i stalne vojne akcije pakistanske vojske koje se bore s domaćim militantima i Talibanima. Štoviše, i sama američka vojska bila je uključena u nekoliko napada na pakistanskom teritoriju, što je dodatno raspalilo gnjev protiv u velikom dijelu Pakistana ionako omraženih Amerikanaca. Baker Atyani, čelnik ureda televizijske kuće al-Arabije u Islamabadu, kaže kako tjedno dobija po tri snimke lokalnih islamističkih grupa smještenih uzduž afganistanske granice, što je više nego što može emitirati.

Veliku prijetnju predstavlja i činjenica da se u pakistanskim vojnim strukturama nalazi znatan broj simpatizera islamskih militanata, kao i u obavještajnim krugovima, koji su možda i glavni organizatori atentata na Bhutto. Nije tajna da je ISI bio jedan od glavnih stupova Talibana i uvelike im pomogao u ovladavanju Afganistanom. Ipak, veliki broj Pakistanaca nije militantno nastrojen, što islamistima otežava dolazak na vlast. Kao treća mogućnost spominje se pad nuklearnog oružja u ruke terorista, što je usko povezano s drugim scenarijem. Naime, teroristi ne mogu samo tako ušetati i uzeti atomsko oružje – ipak im je potrebna velika pomoć iznutra, što bi im dolaskom radikalnih elemenata na vlast bilo mnogo lakše. Ipak, SAD već navodno ima razrađen plan za takav rasplet događaja te je odlučan poduzeti vojne akcije kako bi iz zemlje izvukao nuklearno oružje. No, kada bi se taj katastrofičan scenarij uistinu dogodio, svijet bi se suočio s prijetnjom sličnom onom iz kubanske raketne krize 1962. godine, samo što ovoga puta ne bi imao nikoga dovoljno razumnoga za dijalog. Današnji teroristi beskompromisno žele što više žrtava i za vjerovati je kako se ne bi libili upotrijebiti bojeve glave do svoj džihad uzdignu na viši stupanj. Kako bi se spriječio bilo koji od ovakvih scenarija, potrebno je da Pakistan 18. veljače održi pravedne parlamentarne izbore. Musharraf govori o “demokratskoj tranziciji” vlasti, a prvi test njegovih tvrdnju bit će upravo izbori. Ubojstvo Bhutto senzibiliziralo je mnoge njezine simpatizere i njezina stranka bi od toga, bez obzira kako to ironično zvučalo, mogla profitirati. Zato je Musharraf i odgodio izbore, kako bi se strasti stišale. Analitičari navode kako su oba scenarija moguća, no činjenica je da bi bez demokracije Pakistan mogao potpaliti val nezadovoljstva i nasilja, od čega bi profitirali isključivo radikali. Takav rasplet događaja međunarodna zajednica nikako ne bi željela vidjeti.