Imam 41 godinu, i kada ću biti premijer ako ne sada”, retorički se zapitao prije nekoliko tjedana pred biranim društvom predsjednik SDP-a Zoran Milanović. U tom trenutku SDP-ov premijerski kandidat Ljubo Jurčić, bez kojega Milanović najvjerojatnije nikada ne bi zasjeo u prvu socijaldemokratsku fotelju, nije ni sanjao da mu se ozbiljno radi o glavi. Milanović se u igri za predsjednika stranke, naime, pojavio samo zato što je u režiji Slavka Linića pristao na premijerskog kandidata SDP-a. Cilj grupacije oko Linića bio je da Jurčić bude premijerski kandidat, a tko će biti predsjednik stranke u tom je trenutku bilo manje važno, i svatko tko je bezuvjetno pristao na Jurčića, bio je dobrodošao da ga se izgura za šefa stranke. Ostali kandidati za predsjednika stranke – Željka Antunović, Milan Bandić i Tonino Picula nakon toga praktički su bili prisiljeni ući u paket-aranžman s Jurčićem, a zamjenica predsjednika i zagrebački gradonačelnik umalo su okončali na stranačkim galgama zbog uvjerenja da onaj tko stranku dovede do pobjede ima puno pravo preuzeti premijersku čast, ali i obveze i odgovornost koju ta dužnost nosi. Dok se nisu, pa makar i nevoljko, izjasnili u korist Jurčića kao premijerskog kandidata, šanse za ozbiljan ulazak u predsjedničku utrku bile su im ravne nuli.

‘Projekt Jurčić’
Jurčić kao premijer, još u Račanovoj ideji, nije bilo dobro rješenje. Riječ je o čovjeku potpuno nezainteresiranom za politiku, za stranku još i manje (iako se na kraju na silu, pod pritiskom 10. travnja upisao u SDP), bez razvijenih liderskih atributa, i savršeno mjesto za njega kao ekonomskog stručnjaka u eventualnoj SDP-ovoj vladi bilo je mjesto potpredsjednika, u najgorem slučaju, ministra gospodarstva. U SDP-u su, međutim, bili potpuno gluhi na dobronamjerne kritike kako dualitet liderstva neće stranci donijeti dobra. Ljubo Jurčić sada je pak na korak od odustajanja sudjelovanja u Milanovićevoj vladi, koja neće biti ni u naznakama nalik na koncept stručnog tima koji je on zacrtao, a uz još najmanje dva potpredsjednička mjesta koja bi se ozbiljno miješala u gospodarski resor, za Josipa Friščića i Radimira Čačića, jednostavno sebe više ne vidi kao kreatora gospodarske politike iduće Vlade. I nimalo nevažno, način na koji je obavljena i objavljena Jurčićeva smjena, duboko je povrijedila njegov ljudski i stručni integritet i dostojanstvo. Kada je stvar postala konačna, Jurčić je u četvrtak molio Milanovića da mu dopusti da sam u ponedjeljak časno objavi kako se povlači s mjesta premijerskog kandidata u njegovu korist jer u petak neće biti u Zagrebu, na što mu je Milanović samo hladno odbrusio – “i bolje da nisi”. Jurčić je, uostalom, na izborni dan shvatio da mu demontiranje ne gine, zbog čega je, odmah po zatvaranju birališta, požurio pred stranim kamerama objaviti kako je budući hrvatski premijer kako u javnosti ne bi pronašao zaštitu pred vlastitom strankom koja ga je na sjednici Glavnog odbora 10. srpnja na prijedlog predsjednika Milanovića jednoglasno imenovala za premijerskog kandidata.

Ucjene i ustupci
Kao što je protustatutarno ušao u predsjedničku utrku u SDP-u, Milanović je jednako protustatutarno maknuo Jurčića i sam zauzeo njegovo mjesto premijerskog kandidata jer, poštuju li SDP-ovci vlastiti status, Jurčić je i dalje premijerski kandidat, čije je imenovanje u isključivoj ovlasti Glavnog odbora.Uz narasle apetite i ambicije Milanovića, Jurčić je pao i kao žrtva gubitničkog HSS-a i parazitskog HSLS-a, koji su uvjetovali njegovo micanje. Pitanje koje se otvara nakon ovakvog obrata jest na koje je sve ustupke i koncesije šef SDP-a spreman. Hoće li odustati od strategije gospodarskog razvoja 4×4, koju je zacrtao Jurčić, samo zato što ju je Friščić ismijao i ocijenio neprovedivom? Hoće li odustati od poreza na kapitalnu dobit jer šef HSS-a misli da se on ne može uvesti barem još dva mandata? Hoće li odustati od obećanog ukidanja participacija u zdravstvu jer Friščić vjeruje da se iz poreza na bolest može u proračunu prikupiti više nego iz PKD-a? Hoće li odustati od najavljene Ustavne reforme koja bi omogućila kažnjavanje ratnih profitera jer mu većinu drži Stipe Gabrić Jambo? Hoće li SDP na trgovima diljem zemlje postaviti štandove s peticijama za puštanje Glavaša na slobodu jer i s njegove tri ruke računa? U ovom trenutku nitko ne zna gdje su Milanovićeve granice i ima li ih uopće. I nije nimalo strašno što nam je Milanović zorno pokazao svu raskoš makijavelizma. Ni prvi ni zadnji kojemu ništa nije strano, a bome ni sveto kako bi se dočepao vlasti.

‘Najbolje što SDP ima’

Pobornici “projekta Jurčić”, poput Antuna Vujića, utrošili su sate uvjeravajući novinare kako je “Ljubo najbolje što SDP ima”. Od Jurčićeve dekapitacije nije zabilježeno da je Vujić ustao u obranu “najboljeg što SDP ima”. Pritajio se, kao uostalom i drugi SDP-ovci, i šuti, iščekujući hoće li Milanović uspjeti sastaviti Vladu, kako bi u nju utrčao.