Suvremena se američka komedija već godinama koprca u već viđenim zapletima, situacijama i likovima, a izlaz iz predvidljivosti i sterilnosti pokušava pronaći u začinjavanju svojega sadržaja. No, dok Amerikanci prikazivanjem obnaženih ženskih grudi, nešto malo seksa i riječi na ‘F’ otkrivaju toplu vodu, u pojedinim europskim kinematografijama takvih prizora ne nedostaje, a ponegdje se već smatraju i stereotipom. No, taj je stereotip rijetko kada sam sebi svrha, dok preko bare još uvijek služi kako bi šokirao ‘ćudorednog’ gledatelja. Stoga nije neobično što se u Europi snimaju zabavne komedije za odraslu publiku dok su u Americi one još uvijek vrlo infantilne, unatoč svojim vulgarnim forama. Ili možda baš zbog njih?Nastala prema romanu Bohumila Hrabala, najnovija komedija Jiřija Menzela ‘Služio sam engleskog kralja’ već se uspješno prošetala brojnim svjetskim i regionalnim festivalima, a govori o skorojeviću Janu Dítěu koji se najviše od svega želi obogatiti. U početku radi kao prodavač kobasica na kolodvoru, a zatim i kao poslužitelj / konobar u birtijama, restoranima i bordelima gdje je naučio mnogo toga o ljudskoj prirodi. Isti mu je posao omogućio da sklopi neka važna prijateljstva, a urođena mu je snalažljivost pomogla da svaku situaciju iskoristi sebi u prilog. Osim što je snalažljiv, Jan Dítě je zbog svoje sitne fizičke konstitucije različit od ljudi koji ga okružuju pa nije ni neobično što su simpatije gledatelja u početku na njegovoj strani. Iskustvo gledanja filmova naučilo nas je da se na neki način poistovjećujemo s glavnim likom (osobito kada je zbog nečega drugačiji od okoline), no Menzel od toga principa odustaje. Teško da bi se itko od gledatelja želio poistovjetiti s Dítěom, iako se u njemu se nije teško prepoznati. Njegov lik posjeduje odbojnu makijavelističku crtu i osim želje za financijskim uspjehom, nema nikakvih ideala, a gotovo ni (samo)poštovanja. Jer baš kao što bacanjem sitniša ponižava bogataše gledajući ih kako se saginju ‘na sve četiri’ da bi pokupili tih nekoliko novčića, i sam se na kraju filma spusti još niže kada iz ruku poginule supruge uzima kutiju rijetkih poštanskih maraka (otetih od prognanih Židova) koje vrijede cijelo bogatstvo. Osjećaj gorčine u film se uvukao i zbog tretmana ženskih likova. Idealizirane djevojke anđeoske ljepote, bez inhibicija kada je golotinja u pitanju, ali i bez osobnosti, nalaze se na istoj vrijednosnoj razini kao i poslužena hrana (u jednome prizoru i doslovno). Unatoč šovinizmu, ‘Služio sam engleskog kralja’ treba pogledati, osobito ako ste nakon silnih američkih komedija zaboravili da se kroz smijeh mogu obraditi i ozbiljne teme. Menzelov film čini upravo to – vizualnim stilizacijama i verbalnim dosjetkama mami smiješak na lice, no nikada ne otupljuje mračniju, satiričnu oštricu koju skriva ispod svoje sjajne površine.
(Mario Kozina/Vip.movies.hr)