Seal je od prvog prodornog singla kojim je s Adamskim sinkronizirao “Killera” prvenstveno vlasnik markantnog glasa kojeg ćete prepoznati u bilo koje doba noći. No, ništa markantnoga nije izašlo iz njegovih pokušaja autorstva ma kojim smjerovima i stilovima uklizavao u teren pop glazbe. Kada interpretira bogate tuđe melodije, Seala pamtimo po dobru. Ako pak krene istraživati teren kojim bi opet osvajao srca ljudi nedovoljno upućenih u istinske vrijednosti soul i pop zvuka, rezultat ispadne sterilan, pa ga ostanu braniti samo fanovi. Za “System” je sam priželjkivao povratak korijenima, opisujući ga albumom koji je skladao na gitari. Međutim po preslušavanju, dominantni dojam ostavlja sintetika tankih elektro ritmova, uz posvemašni izostanak melodija koje će istaknuti njegov osebujni glas. Čak ni angažiranje producenta Stuarta Pricea koji je u diskoidnu poskočicu uobličio Madonnine ispovijesti na disco podiju, nije donijelo bitnih pomaka u postizanju albuma slušljivim i pamtljivim bar kratkotrajno.
(Anđelo Jurkas/Vip.music.hr)