Ovaj kamp – dijelom kamp za obuku, dijelom rehabilitacijski centar – podsjeća na programe koji se diljem svijeta otvaraju za mlade s problemima. Instruktori vode mlade ljude kroz vojničke poligone, savjetnici vode grupne terapije, a postoje i terapeutske grupe za izradu grnčarije i za bubnjanje. Ali ovi mladi ljudi ne bore se protiv alkoholizma ili droga. Umjesto toga, oni pate od onoga što mnogi ljudi u ovoj zemlji smatraju smrtonosnom ovisnošću: Interneta. Oni dolaze ovamo, u Jump Up školu za spašavanje od Interneta, prvi kamp takve vrste u Južnoj Koreji i vjerojatno u cijelom svijetu. Južna Koreja hvali se da je internetski najrazvijenija zemlja u svijetu. U stvari, možda ni jedna druga zemlja nije u tolikoj mjeri prigrlila Internet. Devedeset posto kućanstava priključeno je na jeftin, brzi broadband, online igre postale su profesionalni sport, a društveni život mnogih mladih vrsti se oko “PC banga”, mračnih internetskih kafića koji postoje na gotovo svakom uglu. Ali takav pristup Internetu ima svoju cijenu, dok se rijeke mladih korisnika ne mogu odvojiti od svojih kompjutera. Ovisnost o Internetu već je prepoznata kao mentalno boljenje u drugim zemljama. Ali u Koreji bi mogao biti naročito izražen problem, zbog širokog pristupa Internetu. To je postalo nacionalno pitanje posljednjih godina u trenutku kad su korisnici počeli umirati od isrpljenosti nakon višednevnog neprekidnog igranja on-line igara. Rastući broj učenika izbjegava odlazak u školu kako bi bili prikopčani na Internet, što je šokantno samouništavajuće ponašanje u ovom visoko kompetentnom društvu. Skoro trećina Korejanaca mlađe je od 18 godina, ili preciznije, 2,4 milijuna ljudi, i svi oni izloženi su riziku od ovisnosti o Internetu, kaže Ahn Dong Hyun, dječji psihijatar sa sveučilišta Hanyang, koji je upravo dovršio trogodišnje istraživanje tog problema. Oni dnevno provode najmanje dva sata na internetu, u igranju igara ili na chatu. Od ukupnog broja, 250 tisuća mladih pokazat će znakove ovisnosti, kao što je nemogućnost da se odvoje od kompjutera, podižući razinu tolerancije koja ih tjera da ostaju sve duže na Internetu, i pokažu simptome poput ljutnje i žudnje u situacijama kad su spriječeni u logiranju. Kako bi se suočila s problemom, korejska vlada podigla je mrežu od 140 savjetničkih centara za ovisnike o internetu, uz programe liječenja u još 100 bolnica, a ovoga ljeta osnovala je i kampove za odvikavanje od Interneta. Istražitelji su sastavili upitnik kojim se dijagnosticira stupanj ovisnosti. U rujnu, Južna Koreja ugostila je prvi međunarodni simpozij o ovisnosti o Internetu. “Koreja je najagresivnje prigrlila internet”, kaže Koh Young Sam, voditelj savjetničkog centra kojeg vodi vlada.

“Sad mora prednjačiti u obračunu s njegovim posljedicama.” Iako se neki stručnjaci u Koreji i svijetu još uvijek pitaju može li pretjerano korištenje Interneta i kompjutora općenito još uvijek biti uzmana kao ovisnost u strogom medicinskom smislu, mnogi se slažu da je opsesija ovisnosti o kompjuterima postao veliki problem u mnogim zemljama. Liječnici u Kini i na Tajvanu počeli su prijavljivati slične poremećaje kod njihove mladeži. U SAD-u, Dr. Jerald Block, psihijatar na sveučilištu za zdravlje i znanost u Oregonu, procjenjuje da je tom riziku izloženo oko devet miliuna Amerikanaca, a on ga naziva patološkom upotrebom kompjutora. Tek šačica klinika u SAD-u specijalizirano je za tu vrstu liječenja, kaže on. “Koreja prednjači na tom području”, kaže Block. “Oni vode u definiranu i istraživanju tog problema i prihvatila je taj problem kao društvo.” Kamp za liječenje ovisnosti, smješten u šumovitom dijelu sat vremena udaljenom od Seoula, podignut je kako bi liječio najozbiljnije slučajeve. Ove godine, u kampu su održana prva dva 12-dnevna programa, na kojima je istovremeno sudjelovalo između 16 i 18 polaznika. (Južnokorejski stručnjaci tvrde da su golema većina ovisnika o internetu muškarci.) Kamp je u potpunosti financiran od strane vlade, zbog čega je ulaz u njega besplatan. Dok je još uvijek prerano zaključiti da će kamp odvratiti mlade od interneta, za jedno mjesto stiže i do pet prijava. Kako bi udovoljili potražnji, upravitelji kažu da će iduće godine udvostručiti broj programa. Tijekom jednog takvog programa, polaznici žive u kampu, gdje im je zabranjeno korištenje kompjutora i mobitel mogu koristiti samo jedan sat svakoga dana, kako bi ih se spriječilo da igraju on line igrice. Prolaze i kroz rigorozan program fizičke obuke i grupnih aktivnosti, poput jahanja, zamišljenog za jačanje emocionalnih veza sa stvarnim svijetom i slabljenja veza s virtualnim svijetom. “Najvažnije je da ima se pruži uvid u svijet bez Interneta”, kaže savjetnik Lee Yun Hee. “Mladi Korejci ne znaju kako taj svijet izgleda.” U prvom trenutku, kamp je imao problema s polaznicima koji su bježali preko žice da bi se domogli “žice”, čak i tijekom 10-minutnog odmora prije ručka. Sada su kamperi pod stalnim nadzorom, uključujući i vrijeme kad bi trebali spavati, a stalno im se daju dodatni zadaci poput pranja odjeće ili čišćenja prostorija. Jedan polaznik kampa, 15-godišnji Lee Chang Hoon, počeo je koristiti kompjutor kako bi kratio vrijeme dok je bio sam kod kuće. Priznaje da je ubrzo počeo preferirati virtualni svijet u kojem je uživao veću popularnost i uspjeh u odnosu na stvarni svijet.

Dnevno je provodio 17 sati na internetu, igrao je po cijele noći, a zatim izbjegavao odlazak u školu dva ili tri puta tjedno kako bi nadoknadio san. Kad su mu roditelji rekli da mora ići u školu, reagirao je nasilnički. Očajna majka poslala ga je u kamp. “Činilo se da se ne može kontrolirati. Bio je veoma zagrijan za neke predmete u školi, ali sada je od svega digao ruke i sve više se uvlačio u taj svijet igrica”. Njezin sin nije bio previše voljan odreći se omiljene zabave. “Ja nemam problema”, rekao je Chang Hoon u razgovoru nakon tri dana provedena u kampu. “Sedamnaest sati dnevno na internetu sasvim je u redu”. Ali kasnije tog dana, činilo se da je počeo mijenjati mišljenje, makar malo. Dok je instruktor izvikivao naredbe, Chang Hoon i 17 drugih dječaka marširalo je kroz hladnu jesensku kišu na poligon s preprekama. Mokar i smrznut, počeo se penjati na prvu prepreku, telefonski stup s malim metalnim obručima. Na vrhu, polako je ustao, dršćućih nogu, raširenih ruku radi ravnoteže. “Želiš li nešto reći svojoj majci”, urlao je instruktor. “Ne!”, viknuo je. “Reci svojoj majci da je voliš”, naredio je instruktor. “Roditelji, volim vas!”, uzvratio je. “Onda skoči”, stigla je naredba. Chang Hoon se skupio i skočio na obližnji trapez uhvativši ga rukama. Kad se spustio, rekao je : “To je bolje od igrica.” Je li bilo dovoljno uzbudljivo da ga odvrati od Interneta? “Mislim da ću na Internetu od sada, dnevno provoditi samo pet sati.”