Vodnogospodarske naknade te naknade šteta od ribojednih ptica, zatim pitanja poljoprivrednog zemljišta i državnih potpora, financijska konsolidacija i poboljšanje uvjeta privređivanja, jedni su od najvažnijih ali i neriješenih problema slatkovodnog ribarstva kojim se bavi odbor Sektora za poljoprivredu, prehrambenu industiriju i šumarstvo pri HGK. Doduše, nadležno ministarstvo MPŠVG je početkom listopada ove godine obečalo prihvatiti sve prijedloge mjera Odbora nastojeći ih provesti u što kraćem roku. Ovog tjedna, obečano je predstavnicima slatkovodnog ribarstva, ministarstvo prijedloge upućuje Vladi na usvajanje. Milan Božić, direktor Ribničarstva Poljana d.d. i predsjednik Odbora za slatkovodno ribarstvo pri HGK kaže kako je Vlada u dva navrata rješavala financijsku konsolidaciju morskog ribarstva te poljoprivrednih kombinata u 2003. i 2004. godini, a slatkovodno ribarstvo kao dio poljoprivrede, nikako da dođe na red. S državom smo, kaže, u sporovima oko dugovanja vodoprivrednih naknada jer smo jedini u Hrvatskoj opterećeni s naslova Zakona o vodama sa sedam vrsta naknada, a koje u cijeni koštanja kilograma proizvedene ribe sudjeluju s 15 posto. Drugo su štete od ribojednih ptica zbog čega smo tužili državu za nadoknadu šteta upravo od onih ptica koje su pod njezinom zaštitom. Prema tumačenju Božića, Vlada bi trebala raspravljati o “financijskoj konsolidaciji međusobnih potraživanja i dugovanja ribnjačarstva i države u vidu otpisa dijela potraživanja i odustajanja ribnjaka od daljnjih tužbi za štete”. Cijeli spor je pokrenut, tumači Božić, jer su ribnjaci devedesetih godina proizvodili između 12 i 15 tisuća tona slatkovodne ribe, a danas to je daleko manje. Osim toga, riba se, nagalašavaju proizvođači, izvozi između 40 i 60 posto od ukupne proizvodnje za koju ne treba ništa uvoziti. Prednosti odnosno potencijali slatkovodnog ribarstva su duga tradicija, izgrađena infrastruktura, velike površine ribnjaka (uređene i zapuštene), krajobrazna i ornitološka vrijednost šaranskih ribnjaka, genetski potencijal slatkovodne ribe, organiziranost ribnjačarskih tvrtki, poznata kvaliteta hrvatske uzgojene ribe ali i nove tehnologije u uzgoju i preradi, što otvara nova tržišta i povećava izvoz. Stoga je moguće proizvesti 12.000 tona riba što je i predviđeno Nacionalnim programom potrošnje i proizvodnje ribe u RH utemeljenom na Strategiji razvoja poljoprivrede i ribarstva. Stručnjaci razlikuju uzgoj slatkovodnih vrsta riba te ih dijele na toplovodni i hladnovodni. Iako su ukupne površine šaranskih ribnjaka 12 tisuća ha, prošle 2006. godine ih je eksploatirano na površinama od 6,2 tisuća ha. Riječ je o površinama smještenim u dijelovima kopnene Hrvatske koji su nepodesni za drugu poljoprivrednu proizvodnju, ali su značajni i kao ptičja staništa izuzetne krajobrazne i ornitološke vrijednosti.

Najveća proizvodnja sredinom 1980. godine

Najveću proizvodnju konzumne ribe i mlađi slatkovodni ribnjaci ostvarivali su sredinom i krajem 1980-tih godina i to u prosjeku 16 tisuća tona na godinu. Nakon toga proizvodnja se naglo smanjuje i tek je od 1997. godine, kada su uvedeni poticaji za uzgoj morske i slatkovodne ribe, počeo lagani oporavak. Prošle godine ukupna proizvodnja slatkovodne ribe iznosila je oko 6500 tona. U posljednjih desetak godina kretanja u proizvodnji variraju što ovisi i o klimatskim uvjetima. U 2006. godini proizvodnja konzumnog šarana bila je 2309 tona što je 71 posto manje u odnosu na 1980. godinu.