Ustanove za zdravstvenu njegu u kući su siva zona zdravstva u kojoj se svašta radi jer ne postoje propisi koji bi regulirali tržište, ustroj i rad ustanova, tvrdi Dragica Šimunec, predsjednica Hrvatske komore medicinskih sestara koja redovito prima pritužbe pacijenata na rad pojedinih ustanova. Istodobno zbog niskih cijena usluge koju im plaća Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje ustanove za njegu posluju u teškim financijskim uvjetima, a mjesečni prihod često ne pokriva ni plaće zaposlenika tako da je opstanak mnogih ustanova vrlo upitan.

Poštovati ugovor
Prema aktualnom Pravilniku o uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz osnovnog zdravstvenog osiguranja za provođenje zdravstvene njege u kući, uputnicu za njegu osiguranika daje liječnik primarne zdravstvene zaštite, s tim da se usluge njege mogu odobriti najviše sedam puta tjedno, odnosno dnevno 135 minuta. U Hrvatskoj postoji oko 120 privatnih ustanova za zdravstvenu njegu u kući koje su se počele otvarati početkom devedesetih godina, a samo u Zagrebu ih je oko 20. S vremenom je porasla i potreba za njihovim uslugama te opseg usluga koje te ustanove mogu pružiti, no još se radi po starim normativima, a vrijednost boda usluge nije se mijenjala gotovo deset godina, što oštećuje i pacijente i ustanove. Zanimljivo je da vlasnici ustanova za zdravstvenu njegu uglavnom nisu u stanju ispoštovati nijedan kolektivni ugovor koji su potpisali sindikati s državnim ustanovama, odnosno većina sestara u privatnim ustanovama prijavljena je na mnogo manji iznos plaće. Medicinske sestre i fizioterapeuti koriste se svojim automobilima na vlastiti trošak, odnosno troškovi prijevoza do pacijenta ne ulaze u cijenu usluge, a ne plaća se amortizacija. “U tom je sustavu oko 2000 medicinskih sestara i njega u kući jako je važna djelatnost, no unatoč tome i dalje, recimo, ne postoji stroga dokumentacija o pruženim uslugama pacijentima, a o tome ovise i kvaliteta usluge i financije jer nije svejedno što ćete naplatiti”, kaže Dragica Šimunec. Komora je stoga već prije dvije godine izradila protokol procesa njege u kući, u kojem je predloženo uvođenje obrazaca koje će ispunjavati svaka medicinska sestra za svakog pacijenta. U obrazac bi trebalo točno upisivati što je učinjeno, te kad i zašto, s kojim učinkom, te koje su indikacije za preporuke da se pacijent, primjerice, šalje u bolnicu kad njega u kući nije dovoljna. Na taj način definirala bi se i odgovornost medicinskih sestara, što je vrlo važno jer je riječ o vrlo teškim, često umirućim pacijentima. Nadalje, u prijedlogu protokola predložena je obveza zapošljavanja viših medicinskih sestara koje su potrebne u složenim situacijama jer prerastaju kompetencije medicinske sestre sa srednjom školom, a usluge liječnika zbog preopterećenosti doktora nemoguće je dobiti.

Po kojem zakonu
Neke ustanove samoinicijativno školuju vlastiti kadar i u svojim redovima imaju i više sestre, no dok to ne postane obveza, nitko nije dužan pružati uslugu te kvalitete. Protokoli do danas, međutim, stoje u Ministarstvu, i nema najava da bi skoro mogli zaživjeti. Nejasnoće, međutim, postoje i kad su u pitanju postojeća zakonska rješenja, što se može vidjeti na primjeru Ustanove za zdravstvenu njegu “Panacea” koju je portal Cronurse povezao s navodnim sukobom interesa u kojem se našla zaposlenica Ministarstva zdravstva Dubravka Matijašić-Bodalec čija je majka Ana Matijašić ravnateljica i osnivačica Ustanove “Panacea”. Naime, Zakon o zdravstvenoj zaštiti definira da ustanove za zdravstvenu njegu spadaju u ustanove za primarnu zdravstvenu zaštitu te da ravnatelj ustanove mora imati visoku stručnu spremu te najmanje pet godina iskustva u struci, čemu Ana Matijašić ne udovoljava. Zanimljivo je da ministar zdravstva Neven Ljubičić tvrdi da je navedena ustanova trgovačko društvo te stoga posluje po Zakonu o trgovačkim društvima, odnosno da i ne treba udovoljavati odredbama Zakona o zdravstvenoj zaštiti, što je Dragica Šimunec odlučno demantirala.