U općem nedostatku novih ideja Hollywood se bacio na recikliranje starih i provjerenih. Posezanje za postojećim materijalom olakšava posao jer priča uglavnom ostaje ista, dok se kontekst samo ‘prevodi’ u današnji. A kako u industriji ništa nije sveto, na traci za rimejkanje naći će se jednako opskurniji naslovi poput ‘Kad stranac nazove’ (1979./2006.) te klasici poput ‘Teksaškog masakra motornom pilom’ (1974../2003.) I makar je nerealno očekivati da remake može nadmašiti izvornik, ponekad prerada ispadne sasvim solidno. A upravo je to slučaj s ‘Noći vještica’, remakeom klasika Johna Carpentera iz 1978. Rob Zombie je Carpenterovu priču prilagodio svojoj estetici. Mali Michael tako odrasta u tipičnoj američkoj ‘white trash’ obitelji gdje je predmet izrugivanja svoga uvijek pijanog očuha, svoje starije sestre te školskih vršnjaka. Uz očuha besposličara, majka striptizeta prehranjuje obitelj što joj ostavlja malo vremena da se bavi vlastitom djecom. A kad se sve to zbroji, je li uopće neobično da zanemareni i zlostavljani Michael počne ubijati životinje, a zatim i cijelu obitelj? Naravno da je, ali ne i u Zombiejevoj interpretaciji. Ostatak filma više-manje slijedi Carpenterov izvronik, gdje se nakon bijega iz ludnice Michael vraća u Haddonfield kako bi pronašao vlastitu sestru koja živi u posvojenoj obitelji. Za razliku od njegovih ranijih ostvarenja (‘House of 1000 Corpses’, ‘Đavolji odmetnici’) u kojima je Zombie posegnuo za estetikom eksploatacije (miks žanrova, šokantan sadržaj, eksplicitno nasilje), ‘Noć vještica’ kao da je njegov izlet u vode ozbiljnog horora, a to se posebno vidi u liku Michaela Myersa. Dok je u Carpenterovu originalu svojom šutnjom, flegmatičnošću i okrutnom ustrajnošću Myers predstavljao neuništivo i općeprisutno zlo te potisnutu seksualnost glavne junakinje (koja je za nju nešto prijeteće i zastrašujuće), Zombie mu daje osobnost i socijalnu pozadinu pa njegovo razbijanje idile američke obitelji iz predgrađa dobiva i klasni preokret.

Myers kao da želi kazniti sestru zbog njezina nadilaženja vlastite klase što joj je omogućilo sretniji život nego ga je on ikada imao, a pritom uništava idiličnu svakodnevicu američke srednje klase. No, Zombieju još uvijek nedostaje suptilnosti i često je previše doslovan i banalan. Njegova ‘Noć vještica’ najslabija je u trenucima kada se doslovno referira na original (glazbom, scenarijem, rekonstrukcijom pojedinih prizora), pogotovo jer je riječ o redateljima potpuno drugačijih senzibiliteta. Drugi su problem likovi koji se ponašaju kao da se ‘Vrisak’ nikada nije dogodio. ‘Noć vještica’ balansira između eksploatacije i ozbiljnog horora i nepotrebno je reći da nije dostojna Carpenterova originala. No, bilo bi krivo zbog toga odbaciti film kao loš i nezanimljiv. Zombiejev je film nerijetko napet i uznemirujuć, a tu i tamo mogao bi vas dobro prestrašiti. U svakom slučaju, uspijete li potisnuti sjećanje na Carpenterov original i osloboditi se predrasuda, iz kina biste mogli izaći zadovoljni.
(Mario Kozina/Vip.movies.hr)