Sport & biznis - SP 2026.
EN DE

Grčić: Restriktivnije monetarne mjere treba pratiti nova industrijska politika

Autor: Suzana Varošanec
13. studeni 2007. u 06:30
Podijeli članak —

Ostanu li očekivane mjere HNB-a izolirane, moglo bi doći do ‘seljenja’ kapitala što bi ugrozilo gospodarski rast, ističe splitski profesor

Mogu li mjere središnje banke usmjerene na stimuliranje poduzetničkih kredita poslužiti i kao priprema terena u korist uvođenja mehanizama kojima bi buduća Vlada stimulirala porast investicija u industriju? Te su investicije u Hrvatskoj znatno niže od usporedivih zemalja novih članica EU poput Češke, Slovačke, Poljske i Slovenije. Ekonomist dr. Mladen Vedriš, inače član Savjeta HNB-a, predlažući djelomično ili potpuno ukidanje svih restrikcija za kredite poduzetništvu, imao je na umu korekciju prema kreditiranju realnog sektora, odnosno gospodarstva, na domaćem tržištu. Vedriš kalkulira da bi se tako velike tvrtke vratile financiranju u zemlji, no od nove Vlade očekuje da takve selektivne mjere podrži konkretnom poreznom politikom kojom bi se, između ostalog, uveli porezni poticaji za investiranje i proizvodnju.

već od 5 € mjesečno
Pretplatite se na Poslovni dnevnik
Pretplatite se na Poslovni Dnevnik putem svog Google računa, platite pretplatu sa Google Pay i čitajte u udobnosti svoga doma.
Pretplati se i uštedi

Ograničena potpora
S obzirom na proces pregovora s Europskom unijom, koja od Hrvatske traži jasnu industrijsku strategiju, ali i posebne strategije za niz sektora s najvećim problemima (od brodogradnje do tekstilne industrije), doista je upitno kako uz nedovoljnu usmjerenost bankarskog sektora prema poduzetnicima otkloniti tu i sve druge prepreke za poduzetnike iz industrijskog sektora. Tu su, kako kažu HUP-ovci, i visoki fiskalni i parafiskalni nameti, nedostatak kvalitetnih i visokoobrazovanih kadrova te problemi u sustavu plaćanja. Goruća pitanja traže od buduće administracije spremne odgovore i zbog toga što približavanje EU utječe na način da će probleme u industriji sve manje biti moguće rješavati intervencijom države kroz selektivne poticaje i izravno “pokrivanje” operativnih troškova (sanacijom gubitaka). Stroga pravila tržišnog natjecanja ograničavaju potporu države na horizontalne potpore, primarno usmjerene na razvoj proizvodnih faktora – obrazovanjem i usavršavanjem radnika, ulaganjem u nove tehnologije i razvoj novih proizvoda i slično, a samo u posebnim slučajevima dopuštaju intervenciju za sanaciju i restrukturiranje posrnulih industrija (po principu “one time last time”). Prof. Branko Grčić s Ekonomskog fakulteta u Splitu, inače član SDP-ova programskog tima, ocjenjuje za Poslovni dnevnik što mogu donijeti nove monetarne mjere o kojima se govori na strani uvjeta kreditiranja industrijskog sektora. “Usporavanje rasta kredita stanovništvu legitiman je cilj monetarnih vlasti. Međutim, nema nikakvih garancija da će banke, osobito one u stranom vlasništvu kakvih je više od 90 posto u Hrvatskoj, preusmjeriti kreditiranje prema hrvatskim poduzetnicima. Danas je stanje takvo da se banke u velikoj mjeri zadužuju ili dokapitaliziraju iz inozemstva unatoč velikim restrikcijama jer mogu ostvariti relativno sigurne povrate od plasmana stanovništvu. Postavlja se pitanje jesu li one spremne voditi takvu politiku u slučaju restrikcija u kreditiranju stanovništva. Zato bi očekivane monetarne mjere trebale biti snažno popraćene novom industrijskom politikom, osobito u smislu poticaja investicija u tom sektoru”, ističe dr. Grčić. Jer “inače postoji objektivna opasnost da bi izolirane i još restriktivnije monetarne mjere mogle dovesti do ‘seljenja’ kapitala, odnosno smanjenja kreditnog potencijala i kontrakcija kreditne aktivnosti koja bi mogla ozbiljno ugroziti gospodarski rast u idućem razdoblju”, kaže Grčić. Brodogradnji, te proizvodnji čelika i aluminija, koji su sektori s daleko najvećim problemima, Grčić dodaje tekstilnu industriju, industriju odjeće, kože i kožnih proizvoda, drvnu industriju te proizvodnju metalnih proizvoda.

Mogu li mjere središnje banke usmjerene na stimuliranje poduzetničkih kredita poslužiti i kao priprema terena u korist uvođenja mehanizama kojima bi buduća Vlada stimulirala porast investicija u industriju? Te su investicije u Hrvatskoj znatno niže od usporedivih zemalja novih članica EU poput Češke, Slovačke, Poljske i Slovenije. Ekonomist dr. Mladen Vedriš, inače član Savjeta HNB-a, predlažući djelomično ili potpuno ukidanje svih restrikcija za kredite poduzetništvu, imao je na umu korekciju prema kreditiranju realnog sektora, odnosno gospodarstva, na domaćem tržištu. Vedriš kalkulira da bi se tako velike tvrtke vratile financiranju u zemlji, no od nove Vlade očekuje da takve selektivne mjere podrži konkretnom poreznom politikom kojom bi se, između ostalog, uveli porezni poticaji za investiranje i proizvodnju.

Ograničena potpora
S obzirom na proces pregovora s Europskom unijom, koja od Hrvatske traži jasnu industrijsku strategiju, ali i posebne strategije za niz sektora s najvećim problemima (od brodogradnje do tekstilne industrije), doista je upitno kako uz nedovoljnu usmjerenost bankarskog sektora prema poduzetnicima otkloniti tu i sve druge prepreke za poduzetnike iz industrijskog sektora. Tu su, kako kažu HUP-ovci, i visoki fiskalni i parafiskalni nameti, nedostatak kvalitetnih i visokoobrazovanih kadrova te problemi u sustavu plaćanja. Goruća pitanja traže od buduće administracije spremne odgovore i zbog toga što približavanje EU utječe na način da će probleme u industriji sve manje biti moguće rješavati intervencijom države kroz selektivne poticaje i izravno “pokrivanje” operativnih troškova (sanacijom gubitaka). Stroga pravila tržišnog natjecanja ograničavaju potporu države na horizontalne potpore, primarno usmjerene na razvoj proizvodnih faktora – obrazovanjem i usavršavanjem radnika, ulaganjem u nove tehnologije i razvoj novih proizvoda i slično, a samo u posebnim slučajevima dopuštaju intervenciju za sanaciju i restrukturiranje posrnulih industrija (po principu “one time last time”). Prof. Branko Grčić s Ekonomskog fakulteta u Splitu, inače član SDP-ova programskog tima, ocjenjuje za Poslovni dnevnik što mogu donijeti nove monetarne mjere o kojima se govori na strani uvjeta kreditiranja industrijskog sektora. “Usporavanje rasta kredita stanovništvu legitiman je cilj monetarnih vlasti. Međutim, nema nikakvih garancija da će banke, osobito one u stranom vlasništvu kakvih je više od 90 posto u Hrvatskoj, preusmjeriti kreditiranje prema hrvatskim poduzetnicima. Danas je stanje takvo da se banke u velikoj mjeri zadužuju ili dokapitaliziraju iz inozemstva unatoč velikim restrikcijama jer mogu ostvariti relativno sigurne povrate od plasmana stanovništvu. Postavlja se pitanje jesu li one spremne voditi takvu politiku u slučaju restrikcija u kreditiranju stanovništva. Zato bi očekivane monetarne mjere trebale biti snažno popraćene novom industrijskom politikom, osobito u smislu poticaja investicija u tom sektoru”, ističe dr. Grčić. Jer “inače postoji objektivna opasnost da bi izolirane i još restriktivnije monetarne mjere mogle dovesti do ‘seljenja’ kapitala, odnosno smanjenja kreditnog potencijala i kontrakcija kreditne aktivnosti koja bi mogla ozbiljno ugroziti gospodarski rast u idućem razdoblju”, kaže Grčić. Brodogradnji, te proizvodnji čelika i aluminija, koji su sektori s daleko najvećim problemima, Grčić dodaje tekstilnu industriju, industriju odjeće, kože i kožnih proizvoda, drvnu industriju te proizvodnju metalnih proizvoda.

Niska razina
“Pođimo od toga da je hrvatska industrija danas na relativno niskoj razini tehnološke razvijenosti što se izravno reflektira na nisku razinu BDV-a, odnosno bruto dodane vrijednosti. Primjerice, danas gotovo 150.000 zaposlenih u industriji ostvaruju BDV po zaposlenom u rasponu od 50 do 120 tisuća kuna godišnje, a u istoj situaciji je i 120.000 građevinara, kao i 80-ak tisuća turističkih djelatnika. Kada tu razinu BDV-a podijelite sa 12 mjeseci dolazite do brojki koje otkrivaju težinu problema. Naime, teško je sa četiri do deset tisuća kuna pokriti amortizaciju, plaću, platiti poreze i doprinose, a da još nešto ostane za financiranje razvoja poduzeća ili za isplatu dividende dioničarima. U tom su smislu najugroženije tekstilna industrija, industrija odjeće, kože i kožnih proizvoda, drvna industrija i proizvodnja metalnih proizvoda”, kaže prof. Grčić. U uvjetima navedenog skromnog investicijskog potencijala poduzeća, ističe sugovornik Poslovnog dnevnika, postavlja se pitanje mogućnosti fiskalnog rasterećenja. Primjerice, smanjenje doprinosa na plaću i iz plaće za po jedan posto na godišnjoj razini “ostavilo” bi poslodavcima i radnicima oko 1,8 milijardi kuna. Ali postavlja se i pitanje razvoja sustava prevencije u kašnjenju plaćanja i povećanja obrtaja kapitala, novih instrumenata financiranja kao i odgovarajućeg sustava poticanja investicija u modernizaciju i širenje industrijskih kapaciteta. Kao zaključak Grčić navodi da moderne industrije zahtijevaju višu razinu znanja i vještina radnika, znatno veću razinu ulaganja. Samim time te su industrije povezane s većim rizikom, pa zahtijevaju i pouzdaniji sustav garancija, odnosno moderne instrumente financiranja takvih investicija, uključujući i fondove rizičnog kapitala.

U hrvatsku se industriju premalo investira

Koliko je niska investicijska aktivnost u industrijskom sektoru Hrvatske pokazuje usporedni prikaz udjela tog sektora u ukupnim gospodarskim investicijama. U Hrvatskoj je to tek 15-ak posto, dok je u Mađarskoj, Češkoj, Slovačkoj, Poljskoj i Sloveniji to čak na razini od 35 do 43 posto. Nizak investicijski potencijal industrije s druge strane okreće poduzeća kratkoročnim problemima, borbi s nelikvidnošću, dnevnom preživljavanju i skupljanju novca za plaće radnika. Tako niska razina ulaganja u industriju očituje se i kroz relativno spor rast zaposlenosti. Iako industrija sudjeluje s oko 22 posto u strukturi GDP, od. 2003. do 2007. broj zaposlenih porastao je za 10-ak tisuća, što je u ukupnom porastu zaposlenosti 7,8 posto. Vodeći sektori u zapošljavanju bili su trgovina (32 posto novozaposlenih), poslovanje s nekretninama i druge poslovne usluge (21 posto), građevinarstvo (14) itd.

Za novo radno mjesto milijun kuna

Profesor Branko Grčić podsjeća da se ne tako davno baratalo s iznosima od stotinjak tisuća kuna za otvaranje novog radnog mjesta u tradicionalnim industrijama do dvjesta-trista tisuća kuna u sofisticiranim industrijama. Danas, međutim, već i u Hrvatskoj postoje primjeri, doduše rijetki, koji pokazuju da moderna industrija postaje sve više automatizirana, odnosno robotizirana i da zahtijeva mnogo veća ulaganja u novo radno mjesto. Riječ je o iznosima od 300.000 kuna u tradicionalnim pa do više od milijun kuna u tehnološki zahtjevnim, kapitalnointenzivnim industrijama. O tome svjedoči i primjer tvrtke Applied Ceramics iz Siska (proizvodnja keramičkih komponenti za poluvodiče) u koju je investirano oko 60 milijuna kuna i zaposleno oko 25 radnika, dakle više od dva milijuna kuna uložilo se po novom radnom mjestu. Sličan je i primjer Calzedonijine tvornice Ytres kod Varaždina, dakle iz tradicionalnog tekstilnog industrijskog sektora, gdje je novo radno mjesto stajalo više od 300.000 kuna.




Autor: Suzana Varošanec
13. studeni 2007. u 06:30
Podijeli članak —
Komentari (1)
Pogledajte sve

Bezvezna laprdanja diletanta,

Koja je to analiza u smislu treba povećati izvoz i smanjiti uvoz, koje to strukturne promjene gospodin nudi, dok mu je kolega vladao udareni su stravični porezi na plaće ,zar žele promovirati model većim porezima do zapošljavanja,[smiley5]

Moglo bi vas Zanimati

New Report

Close