Autoportret Francisa Bacona iz 1978. godine prodan je ovoga ljeta na aukciji u Sotheby’su za 21 milijun funti anonimnom američkom kolekcionaru. S vremenom slika će pronaći svoj put do vlasnika, ali do tada ovo fascinantno djelo, s Baconom koji sjedi prekriženih nogu ispred ljubičaste pozadine, visi u u uredu Sothebyjeva šefa, Robina Woodheada. “Osjećam se kao usvojitelj”, kaže on s neskrivenim zadovoljstvom. “To je jedan od najvećih užitaka ovog posla. Okružen sam nekim od najvećih djela svjetske umjetnosti koje si nikad neću moći priuštiti, ali sretan sam samo što mogu biti u njihovoj blizini. To je velika privilegija.”Slika je jedna od samo dvadeset Baconovih autoportreta nakon što je izjavio da nema više nikog drugog za portretiranje. “Ljudi oko mene umiru kao muhe”, rekao je jednom prilikom. Slika je prodana za dvostruko višu svotu od procijenjene i predstavljala je vrhunac iznimno uspješnog ljeta. Sotheby’s je u tih prvih šest mjeseci zaradio 132 milijuna dolara, što je više nego cijele godine. U stvari, bilo je to ljeto za rušenje rekorda. Prodaja umjetnina u Londonu udvostručila se u odnosu na prošlu godinu. Primjerice, ostvarena je i rekordna svota za djelo jednog živućeg autora, Damiena Hirsta, koje je u Sotheby’su prodano za 9,6 milijuna funti iste večeri kad i Bacon. “Bilo je to predivno, apsolutno predivno”, kaže Woodhead, posežući za katalogom. Lucian Freud držao je taj specifičan rekord samo 24 sata nakon što je jedna od njegovih slika prethodne večeri prodana u Christie’su za 7,8 milijuna funti.Dan prije našeg susreta, Sotheby je objavio da je obustavio aukciju za kolekciju pokojnog čelista Mstislava Rostropoviča nakon što je ruski čelični magnat ponudio 25 milijuna za cijelu kolekciju. “Veoma je teško bilo kome definirati tržište na kojem se nalazi u određeno vrijeme s postojećim ekonomskim trendovima i globalni ekonomski trendovi još uvijek su veoma utjecajni”, kaže on. Usporedbe s eksplozijom tržišta umjetnina krajem 80-ih koje je ubrzo doživjelo slom pogrešne su, kaže on. “Za tu krizu bili su zaslužni Japanci koji su kupovali skupi ukus.” Preciznije, impresioniste.Novac koji sada preplavljuje vodeće aukcijske kuće stiže iz mnogo šireg kruga kolekcionara, od kojih su mnogi novi na tržištu; od menadžera koji su bogatstvo nagomilali kroz hedge i private equity fondove u Londonu i New Yorku do novopečenih milijardera u rastućim ekonomijama poput Kine, Rusije, Indije i zemalja Zaljeva. Sotheby’s je ove godine otvorio podružnice u Pekingu i Moskvi kako bi radio s lokalnim kolekcionarima ili prodavačima. Ogranak obrazovnog instituta otvara se u Singapuru.

“Rijeke različitih ljudi slijevaju se kroz naše prostorije”, kaže Woodhead. “Menadžeri iz fondova skupili su golemo bogatstvo i pronalaze svoj put na tržištu umjetnina, ali oni oni su tek jedna od novih grupa kupaca koji su se pojavili na tržištu. Ako napravite usporedbu s našom listom klijenata od prije 10 godina, vjerujem da bi bilo 60 posto novih kupaca za koje nikad nismo čuli, a znate da imamo kupce doslovno iz cijelog svijeta.”Dio privlačnosti koje novi kolekcionari nalaze u aukcijama leži u činjenici da one osiguravaju transparentnu mjeru vrijednosti pojedinog umjetničkog djela, kao što i daju potvrdu da se kupuje ono što žele i drugi kupci. Sotheby’s je počeo zatvarati jeftinije aukcijske kuće, poput Olympije, kako bi se fokusirao na bogatiju klijentelu u Bond Streetu kojoj bi dao bolju uslugu. Jednako stoji održavanje objekta koji prodaje artikle od 200 i 2000 funti, objašnjava Woodhead.
* No, nije li s golemom količinom novca koji se slijeva na tržište umjetnina ono postalo pomalo vulgarno?
“Ne vjeruje da se ono promijenilo”, kaže on. “Postoje brojni primjeri američkih željezničkih baruna, južnoafričkih rudarskih magnata, britanskih industrijalaca i trgovaca iz 18. stoljeća koji su samo govorili da žele kupiti neku umjetnost. Ljudi su nagomilali umjetnine zato što one predstavljaju status; ljudi se zbog njih bolje osjećaju; one proizvode intelektualni i emocionalni interes… A također, one su za neke ljude investicija, tako da u jednu ruku vjerujem da je tržište postalo vulgarno, ali taj element je oduvijek bio prisutan. Ali postoje i drugi jednako vrijedni aspekti, u prvom redu činjenica da ljudi imaju istinski interes za skupljanjem umjetnina, što naš posao čini veoma uzbudljivim.” Woodheadov entuzijazam za umjetnost je evidentan. Ostatak umjetnina na zidovima u uredu su njegovo vlasništvo. Posjeduje seriju apstraktnih slika od londonskog umjetnika GL Brierleya koje za njega imaju organičku, gotovo znanstveno-fantastičnu vrijednost, i kaže da je nedavno posjetio njegov studio u Hoxtonu. U posljednje vrijeme Woodhead skuplja američku fotorafiju iz 1950-ih i 60-ih. “To nije toliko istraženo područje i još uvijek možete pronaći zanimljiva djela. Nalazište još nije iscrpljeno.” Rođen u Irskoj, Woodhead je odrastao u tadašnjoj Rodeziji, “u posljednjim depresivnim danima britanskog kolonijalizma”, i stigao u London sa 23 godina, negdje početkom 1970-ih. Radio je u Cityju i bio jedan od osnivača naftnog tržišta; vodio je vlastitu brokersku tvrtku i investicijsku banku i onda prešao na londonsku burzu.

U isto vrijeme, otkrivao je londonsku umjetničku scenu na tadašnjim zapuštenim dokovima stvarajući prijateljstva s umjetnicima i redovito dolazeći na otvorenja. Woodhead izgleda besprijekorno, s privlačnošću đaka javnih škola i odrješitim naglaskom, ali ne previše ukočen. Jesu li se umjetnici zgražali nad tim gospodinom iz Cityja? “Nikad nisam o tome tako razmišljao. Najbolja stvar s umjetnicima jest u tome što su oni ljudi baš kao i svi drugi. Nikad se nisam osjetio patroniziran. To je jednostavno bio svijet u koji sam bio uključen. Uglavnom su umjetnici dragi, skromni ljudi.” Sada živi u Kensingtonu, ali još posjeduje rezervat za životinje u Južnoj Africi. Njegov prvi posao u svijetu umjetnina bio je na mjestu direktora Whitechapelove Zaklade za umjetnine. Stigao je u Sotheby’s 1998. godine i danas je izvršni direktor međunarodnog odjela zadužen za poslove u Europi i Aziji. On je i guverner South Bank centra koji uključuje Hayward Gallery i Royal Festival Hall. U proteklih deset godina, kaže on, London je uz New York postao “drugi centar umjetnina”, dijelom zbog toga što postaje globalna ekonomska metropola, a dijelom i zbog rastućeg interesa za modernu umjetnost u Britaniji. Mogle su se čuti i primjedbe da porast cijena na aukcijama umjetnine čini nedostupnima muzejima i javno financiranim galerijama; djela prelaze u privatno vlasništvo. “Ako ništa drugo, javnost ih ima priliku vidjeti”, kaže on, pozivajući se na članak u jednom umjetničkom časopisu o novim privatnim galerijama, uključujući i onu koju je nedavno u Dallasu otvorio i pjevač George Michael. Ronald Lauder, kozmetički magnat koji je za Gustava Klimta lani platio 135 milijuna dolara, izložio je sliku u svojoj Neue Galerie u New Yorku. “Prije deset godina u našim prostorijama željeli smo točno znati koji muzeji će se natjecati za umjetninu, a danas se natječu privatne osobe. Ali ova djela danas su mnogo vidljivija nego prethodnih godina. Zbog učinka koji umjetnost ima na ljudske živote, postoji velika potreba da se djela pokažu – da se pokažu prijateljima, na izložbama, da ih se iznajme muzejima i galerijama – pa tako dolazi do velike fluktuacije umjetnina po svijetu, danas više nego ikad prije. ”Kad mislite kako ljudi danas provode vrijeme, sve više ih se zanima za umjetnine i umjetnost. Razgovarao sam s kolekcionarom s američkog Srednjeg zapada i on je rekao da danas u njegovu ladanjskom klubu, centru okupljanja u tim krajevima, ljudi samo govore o tome koje slike su kupili“, kaže Woodhead. ”Umjetnost, barem prije 100 godina, bila je rezervirana za privilegiranu kastu, dok je danas dostupnija svima. Pogledajte smao televiziju i ulogu koju umjetnici igraju u medijima”.