Od engleskih sufražetkinja 1909. do utamničenih turskih političkih zatvorenika 1984., 1996. i 2000., pa preko Gandhija 1943. i 1948., Bobbyja Sandsa 1981.(1), ali i ilegalaca iz Lillea 2004., štrajk glađu ostaje oružje neposluha i prkošenja autističnim i opresivnim vlastima. U vojnoj bazi u Guantanamu, oni koje američke vlasti nazivaju ‘neprijateljskim borcima’, njih više desetaka, pa čak i stotina, između veljače 2002. i kraja rujna 2005. u šest navrata je prkosilo svojim tamničarima iz Pentagona.
Prvi prosvjedi nekih pet stotina zatočenika u Guantanamu započeli su u veljači 2002., nekoliko tjedana nakon što su prvi zatočenici stigli. O tim djelovanjima znamo samo ono osnovno, i to naročito zahvaljujući radu američkih udruga za obranu ljudskih prava; one neprestano donose informacije i analize koje upotpunjuju oskudne službene izjave. Navest ćemo primjerice Amnesty International(2), Human Rights Watch(3), American Civil Liberties Union (ACLU)(4), Center for Constitutional Rights (CCR)(5), a sve one upozoravaju kolika je opasnost od Guantanama za slobodu svakog pojedinca u svijetu, na odgovornost Bushove administracije u korištenju mučenja, na njezinu manipulaciju i nepoštivanje prava, američkog i međunarodnog, na njezinu samovolju i sklonost tajnama, na nekažnjivost koju, kako se čini, uživa.
U Guantanamu je prije 27. veljače 2002. dvaput došlo do štrajka glađu; čini se da su kratko trajali i obuhvatili su mali broj zatočenika. No poslije tog datuma opseg se povećao, budući da je vojna uprava sutradan priznala da 194 zatočenika odbija hranu. Sredinom ožujka 2002. tri zatočenika silom su hranjena. Početkom svibnja, posljednja dva štrajkaša također se prisilno hrane, nakon što su štrajkali glađu, jedan šezdeset tri, a drugi sedamdeset i jedan dan. Do četvrtog je štrajka došlo u prosincu 2002. Trajao je šest tjedana, a prema jednom zatočeniku s britanskim državljanstvom koji je u njemu sudjelovao, započeo je zato što je jedan od čuvara bacio Kuran na zemlju. O petom i šestom štrajku postoji bolja dokumentacija. Prvi se odvijao između 21. lipnja i 28. srpnja 2005., a drugi od 8. kolovoza do kraja rujna 2005. Zatočenici logora broj 5, posve zatvorenog za posjetitelje, masovno su sudjelovali u tim pokretima.
Prema odvjetnicima tvrtke Shearman i Sterling koji su potkraj lipnja 2005. bili prisutni, jer su se trebali sresti sa svojim klijentima, zahtjevi zatočenika obuhvaćaju sve vidove života u logoru: “Želimo da poštuju našu religiju; /…/ želimo pravedan postupak i odvjetnike; želimo dovoljno hrane i pitke vode /…/; želimo vidjeti sunčevu svjetlost /…/; želimo znati zbog čega smo tako dugo u logoru broj 5, u nekim slučajevima više od godinu dana /…/; želimo medicinsku skrb /…/; želimo imati kontakte sa svojim obiteljima, pisati im i dobivati poštu /…/; prema svakome se treba ophoditi na jednak način /…/; tražimo osnivanje neovisnog povjerenstva koje bi istražilo i javno objavilo kakvo je stanje u Guantanamu.”
Od 2. srpnja zatočenici štrajkaju dvadeset šest dana. Suočivši se s odlučnošću štrajkaša, ministarstvo obrane priznaje neke nedostatke na koje se tuže, naročito one koji se odnose na svakodnevni život. Počinje se dijeliti mineralna voda u bocama. Vlasti također prihvaćaju osnivanje odbora zatočenika koji bi sa zapovjedništvom logora pregovarao o zahtjevima zatočenika i obećavaju da će pravila zatočeništva uskladiti sa Ženevskom konvencijom.
Vjerujući u ta obećanja, štrajkaši 28. srpnja 2005. prekidaju štrajk. No sredinom kolovoza, nakon što su članovi specijalne jedinice ERF-a (Snaga za ekstremnu reakciju) mlatili zatočenike, a zapravo ni jedno obećanje nije održano, uključujući ona koja su se odnosila na poboljšanje hrane i kvalitete vode, pokret je nastavljen, a odziv je bio još masovniji. Svi članovi odbora zatočenika stavljeni su u izolaciju. Odvjetniku CCR-a, Cliveu Staffordu Smithu(6), koji je bio u Guantanamu od 4. do 14. kolovoza, vojne su vlasti zabranile svaki susret s njegovim klijentom Hishamom Slitijem.
Prema riječima jednog drugog zatočenika, Binyama Mohammeda, koji se u isto to vrijeme sastao sa svojim odvjetnikom, “mi samo tražimo pravdu: ophodite se prema nama onako kako ste obećali prema pravilima Ženevske konvencije koja se primjenjuju na civilne zarobljenike i, odlučite se, hoćete li nas valjano optužiti za neki zločin ili ćete nas osloboditi”. Štrajkaši su, čini se, odlučili ići do kraja. Potkraj kolovoza, unatoč šutnji vojnih vlasti, odvjetnici zatočenika potvrdili su da ih najmanje 210 sudjeluje u otporu. Glasnogovornik ministarstva obrane 2. rujna je potvrdio štrajk glađu, ali ga je ograničio na 76 zatočenika. Izjavio je da je devet štrajkaša hospitalizirano i da ih prisilno hrane.
CCR iznosi i druge informacije koje su dobili zahvaljujući Freedom of Information Act (Zakonu o slobodi informiranja), a koji zatočeniku dopušta da od sigurnosnih agencija zatraži i dobije svoj dosje, te o pokušajima kolektivnog samoubojstva koji su se dogodili najmanje u dva navrata. Tijekom prvih osamnaest mjeseci funkcioniranja logora, zabilježeno je 28 pokušaja samoubojstva, a riječ je o 18 osoba. U kolovozu 2003., u istom tjednu više od dvadeset zatočenika pokušalo se objesiti u svojim ćelijama, ali nitko nije u tome uspio. Samo 22. kolovoza 2003. otkriveno je deset pokušaja samoubojstva. No u vojno-medicinskom žargonu liječnika koji rade u Guantanamu, pokušaj takve vrste postaje “gesta kojom se želi privući pozornost” od strane zatočenika “koji manipuliraju ponašanjem kojim su sami sebi naštetili”.
Važna obavijest:
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Poslovni.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Poslovni.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.Uključite se u raspravu