Svaki put kada se američka vlada upusti u sumnjive vojno-političke pothvate, u matičnoj kinematografiji nanovo uskrsne žanr političkog trilera / drame. I dok su tijekom 1970-ih Alan J. Pakula, Sydney Pollack i Sydney Lumet snimili nekoliko klasika toga žanra koji bi se mogli uvrstiti i među najbolja ostvarenja američkog novog filma uopće, većini suvremenih filmova kao da još uvijek nedostaje ona oštrina koja bi ostavila uznemirujući trag ispod blistave površine holivudske produkcije. Smješten u svijet nebodera i odvjetničkih ureda na Manhattanu, ‘Michael Clayton’ govori o tajanstvenom muškarcu iz naslova čiji je zadatak popravljati probleme s kojima se njegov odvjetnički ured ponekad susreće, a to nerijetko znači i ‘pranje prljavoga rublja’ svojih klijenata. No, dok većina tih slučajeva uključuje sitne krađe i bježanja s mjesta nesreće, u igru se ponekad uključe i puno veći igrači, poput velike agrokemijske tvrtke U/North za čije se proizvode sumnja da uzrokuju oštećenja ljudskog tkiva. Kada Arthur Edens (Tom Wilkinson), Claytonov kolega, usred parnice doživi živčani slom, Clayton se počinje suočavati s moralnim problemima koje će dovesti u pitanje njegovo shvaćanje odanosti i pravde. Redatelj Tom Gilroy napisao je scenarije za Bourneovu trilogiju, ‘Dokaz života’ Taylora Hackforda i ‘Armagedon’ Michaela Baya, a ideju za redateljski prvijenac dobio je radeći na scenariju za Hackfordova ‘Đavoljeg odvjetnika’. Oba su smještena u svijet nebodera i korumpiranih odvjetničkih ureda, a ambiciozno se dotiču pitanja odgovornosti. No, dok se Hackfordov film utopio u pretencioznosti i lošim glumačkim nastupima, ‘Michael Clayton’ gotovo je školski režiran politički triler koji se stilom ugleda na puno bolja ostvarenja iz 1970-ih. Gilroy dosta vremena posvećuje sporednim glumcima što je zapravo i dvosjekli mač. S jedne strane nudi nam dublji uvid u likove i njihovu motivaciju (npr. lik parničarke Karen), a opet usporava tempo izlaganja priče pa radnja ponekad i previše stagnira. Također bi se moglo raspravljati o prirodi završetka koji u datome kontekstu djeluje nerealno. No, ne smije se smetnuti s uma da je ipak riječ o žanrovskom filmu namijenjenom široj publici koju se, valjda, ne smije prestrašiti prevelikom dozom gorčine na velikom platnu. Glumci su izvrsni i zapravo oni uzdižu film iznad prosjeka. Inače je riječ o solidnom, iako pomalo štreberski režiranom filmu namijenjenom onom dijelu publike koji nije mogao ozbiljno shvatiti Soderberghovu ‘Erin Brokovich’ – kako zbog njezina dekoltea, tako i zbog činjenice da se netko (na filmu ili u kinu) tu i tamo nasmijao.
(Mario Kozina/Vip.movies.hr)