Koliko god je voljeli, koliko god potez odbacivanja većine najjačih izražajnih sredstava bio hrabar, beskompromisan i divljenja vrijedan, koliko god tekstovi ubadali, rezali i kopali po najintimnijim dubinama i na papiru izgledali predivno i točno, koliko god joj prilika dali, u pobožnoj tišini, neometani, koncentrirani, radosno izloženih mjesta gdje nas je redom udarala svih ovih godina svakim novim albumom, “White Chalk” je jako, jako teško zavoljeti. Ovaj glazbeni depresiv, težak i mračan do mjere u kojoj slušanje nečijeg auto-egzorcizma (čime se inače svi rado bavimo), prerasta u neugodnu i uznemirujuću klopku, ima golemu implozivnu energiju, sav je okrenut unutra. PJ je izvrnula svu svoju strast – a ima je za cijeli shopping centar žena – kao rukavicu, glas podigla oktavu više, oduzela si gitaru. I ponudila nam tridesetak minuta istinskog freak-folka sposobnog, ako upadnete u njega kao u vlažan grob, najsunčaniji dan pretvoriti u depresarij sive zemlje i još sivljeg neba s vječnom kišom između. Izlazi su rijetki i, zapravo, lažni: na kraju zaključne “Mountain” Polly Jean urla kao ozbiljno poremećena žena koja svoja demone tjera ravno na vas. Žao mi je, ne mogu. Ne sad, ne ove jeseni.
(Ante Perković/Vip.music.hr)