Za srbijanskog ministra trgovine Predraga Bubala u javnosti vlada uvjerenje kako se njegove izjave razlikuju od stvarnosti koliko je njegov rodni Vladičin Han, na jugu Srbije, udaljen od Kikinde, na kranjem sjeveru, gdje se afirmirao kao gospodarstvenik u tamošnjoj ljevaonici. Kao ilustracija njegove poslovične nepouzdanosti navodi se boravak u Pekingu, gdje je za vrijeme zastupanja spomenute kikindske tvornice, koristio ured Est pointa, srbijanskog kralja bakra Zorana Drakulića, u to vrijeme pritajenog financijera Demokratske stranke Srbije sadašnjeg premijera Vojislava Koštunice. Poznanstvo s Drakulićem pomoglo mu je da postane članom DSS i njezin visoki dužnosnik, preko koje je ministrovao u dvije vlade. Kada je Drakulić namjeravao kupiti RTB Bor, Bubalo je s ministrima iz svoje stranke odigrao ključnu ulogu u spriječavanju njegova East pointa da kupi borski koncern. Razlog leži u razlazu Drakulića s Koštunicom i DSS-om. Bubalo je se opredijelio za interese moćnika. Kao ministar za privatizaciju u prethodnoj vladi upleten je u više sumnjivih privatizacija u kojima su najveću korist imali najveći domaći tajkuni, poput Miroslava Miškovića, Milana Beka i drugih. Spriječio je Vladu Divca da postane većinski vlasnik novinske kuće Novosti, koju je kasnije kupio Mišković. Mediji su cijeli slučaj okvalificirali kao novu aferu, nalik onoj kod privatizacije tvornice Knjaz Miloš gde su također bili umiješani Bubalovi prsti, upozoravajući kako se to može negativno odraziti na ulaganje inozemnog kapitala. Nakon što su iz konkurencije uklonjeni Vlade Divac i francuska kompanija Danone, Knjaz Miloš je kupio investicioni fond FPP Balkan limited iza kojega je stajao Milan Beko. U Komisiji za vrijednosne papire utvrdili su kako nije bilo razloga da se Apurna (konzorcij Danone i Vlade Divca) isključi iz procesa privatizacije. Poslije svega što se dogodilo, Bubalo je izjavio da je privatizacija uspješno provedena, ali bi bilo bolje da je kupac bila Danone.

I kao sadašnji ministar za trgovinu drži se oprobane strategije njegovanja dobrih odnosa s moćnicima. Za predsjednicu Savjeta za brendiranje Srbije postavio je Milku Forcan, potpredsjednicu Miškovićeve kompanije Delta, iako je prije toga izjavljivao kako je nacionalno brendiranje prevladan koncept. Na primjedbu kako je Forcan u sukobu interesa, jer s pozicije predsjednice može favorizirati proizvode Delte, Bubalo je izjavio kako se kaje zbog učinjenog poteza, ali je Forcanova svejedno ostala na tom položaju. Bubalo, poput njegova partijskog lidera, ima osobinu brzog zaboravljanja, kao i davanja predimenzionirana nekih događaja. Bilo mu je dovoljno da, nakon što je Zastava kupila licencu za proizvodnju Fiatova Punta, izjavi kako je ta tvornica spremna za privatizaciju, jer će se tobože inozemne kompanije otimati za nju. Riječ je o proizvodnji desetak tisuća vozila godišnje, što se može proizvesti u bolje opremljenoj automehaničarskoj radionici. Njegova najava natječaja o privatizaciji Zastave za prosinac iznenadila je rukovodstvo tvornice. Na rasprostranjeno uvjerenje da monopoli u maloprodaji ugrožavaju makroekonomsku stabilnost Bubalo, kao ministar trgovine, odgovara kako oni nisu u njegovoj nadležnosti, pa je taj “vrući kesten” ustupio Komisiji za zaštitu konkurencije. Djelatnost Komisije dugo vrijeme ovisila je od Ministarstva za trgovinu. Bubalo pere ruke od monopolskog položaja tvrtki što se nalaze u posjedu tajkuna, a kao ministar za privatizaciju “kumovao” je u njihovu stvaranju. Preuzimanje C marketa od strane Delte, kojoj se zbog toga pripisuje monopolistički položaj, obavljeno je u vrijeme kada je Bubalo obnašao funkciju ministra za privatizaciju.