Kakvi god bili stvarni razlozi još jednog u nizu “neočekivanih” povrataka na scenu i koliko god bi – zbog prodrmavanja učmalosti teksta ili jasne antipatije prema mediokritetskoj alibi muzici Stinka (nije tipfeler) u posljednjih 15 godina – bilo zgodno otkriti znatne pukotine u mitu o Police, susret s njihovim kompiliranim opusom brzo uništava takve tendencije. Jednostavno, u 28 naslova stvorenih od 1977. do 1983. slušamo svirački i idejno jednako jaku i revolucionarnu trojku kakva je, recimo, bila Jimi Hendrix Experience. Stuart Copeland je jedan od ključnih bubnjara ere popa, ponajviše stoga što je učinio sjedanje za bubnjarsku stolicu drukčijim iskustvom za svakog tko je to učinio od 1977. naovamo. Andy Summers rijetko je inteligentan, šparan i pjesmi uslužan gitarist. Stingu ću, zbog onog u što se pretvorio, najteže priznati očitu veličinu, ali u Police je takvom zastrašujućom lakoćom nizao hitove koji su itekako imali smisla izvan komercijalnog konteksta top-ljestvica. Dakle, činio je upravo ono što mu već dugo nikako ne uspijeva. A uza sve ono što napamet znate, jer su Police, kad gledamo nisku najpoznatijih pjesama, zapravo bili Beatlesi novog vala, ova kompilacija pruža i neka skrovitija zadovoljstva. Poput podsjećanja da je Milan Mladenović svog “dečaka iz vode” stvorio na sjemenu “Reggatte De Blanc”. Ili ingenioznog gitarskog sola u “Driven To Tears”. Ili rane punkerske žestine prvog singla “Fall Out”. Ili što već sami otkrijete…