Glasoviti srpski redatelj Slobodan Šijan kao da je radnju jednog od svojih najčuvenijih filmova “Ko to tamo pjeva” ovog leta preselio u glavni grad Vojvodine. Novim Sadom već tjednima odjekuju sirene, bandoglavi šoferi zakrčuju prometnice, prevareni tajkuni istjeruju svoju pravdu, gradsko ravnateljstvo se skriva i šuti, ksenofobi i nacionalisti drže moralne prodike, putnici su, kao Almodovarove žene, na rubu živčanog sloma, a središnja vlast sve to, s osmijehom na licu, gleda iz prikrajka i uživa u mukama političkih protivnika. Novosadski prometni problem nije posljedica loše organiziranog prijevoza građana jer bi i tu glavni grad Vojvodine mogao da bude primjer drugim mjestima u Srbiji, već u njegovoj pozadini stoji neugasla želja, bolje rečeno manira, ovdašnje politike da razdoblje svoje vlasti – na središnjem ili lokalnom nivou, svejedno – iskoristi kako bi se odužila svojim simpatizerima, a malko i zaradila. Tako je gradonačelnica Novog Sada Maja Gojković mimo znanja gradskog ravnateljstva u svibnju prošle godine s poduzetnikom Ilijom Devićem potpisala ugovor o gradnji novog međugradskog autobusnog kolodvora. Nije tu bilo nikakvog iskakanja iz već uobičajene šablone: gradonačelnica, koja je istaknuti član Srpske radikalne stranke, samo je pokušala učiniti uslugu čovjeku koji je blizak njezinoj političkoj ideji, odnosno partiji. Poslije se pokazalo da je jedini problem bio u tome što su se gradske vlasti ugovorom obvezale da će međugradski promet premjestiti sa sadašnje lokacije na novi Devićev kolodvor. Glavni grad Vojvodine, godinama planski i racionalno građen, ima tu sreću da se željeznički i autobusni kolodvor nalaze tik jedan do drugog. To je izuzetna pogodnost za putnike i premda je povećan obujam prometa već počeo stvarati određene probleme, prije se računalo na dogradnju i rekonstrukciju postojećeg, nego na izgradnju novog kolodvora. Vjerujući svojim političkim mentorima, Dević je ipak ušao u poslovnu avanturu. Uloživši 10 milijuna eura, on je koncem prošle godine na pola kilometra od sadašnjeg izgradio novi kolodvor i s osmijehom na licu krenuo ususret planiranom i obećanom profitu. Nova postaja suvremeno je i dobro opremljeno zdanje, ali se njezina svijetla budućnost okliznula na tri zaboravljene bananine kore. Novosadski radikali su zaboravili da barem malo ispitaju javno mnijenje. Kad je autoprometnim poduzećima naloženo da se prebace na novi kolodvor jer se postojeći navodno zatvara, uslijedio je bunt gnjevnih putnika. To je radikale uputilo na novu političku kalkulaciju koja je počivala na jednostavnoj logici – Dević možda donosi pare, ali građani ubacuju listiće u glasačke kutije. Drugi problem nastao je onog trenutka kada je vlasnik postojećeg kolodvora, gradski autoprijevoznik GRAS, koji je također pod mentorstvom radikala, shvatio da premještanjem međugradskog prometa gubi sigurne i obilne prihode.

Birajući između srcu dragih kolektiva, radikali su stali na stranu većeg i politički znatnijeg, a to je bio GRAS. Na kraju se pojavio i treći problem. Premještanje međugradskog autobusnog kolodvora iniciraju naravno gradske vlasti, ali suglasnost za tako nešto daje ministarstvo za kapitalne investicije u Beogradu. U to vrijeme u ministarskoj fotelji sjedio je neugodni Velja Ilić, pa su u Novi Sad ažurno stizala samo slatka obećanja. Shvaćajući da gube putnike, autoprijevoznici su, jedan za drugim, počeli ignorirati nalog gradskih vlasti da se vraćaju starom kolodvoru, a Dević je odjednom shvatio da je uložio goleme novce i ostao na vjetrometini. Tada je počeo njegov otvoreni sukob s gradonačelnicom. Dević je u to uložio sve što ima: preostali novac, povrijeđeni ponos, inat i logistiku ATP “Vojvodine”. Naime, ovaj poduzetnik je u jednoj od privatizacijskih operacija postao vlasnik velike novosadske autoprijevozničke kuće. Radnici su brzo shvatila da ako gazda pukne, a mogući promašaj s međugradskom stanicom doveo bi ga do ruba provalije, ni njima se lijepo ne piše. Zato su mu svesrdno pritekli u pomoć. Sučeljavanja s protivničkom stranom – vozačima GRAS-a – bila su na rubu fizičkog obračuna. Poslije toga uslijedile su prosvjedne vožnje gradskim avenijama i nošenje transparenata protiv gradonačelnice (“Zavila si u crno 300 obitelji”), da bi se na koncu pristupilo blokadi najvažnijih raskrižja. Gradsko ravnateljstvo je zatražilo intervenciju policije, ali je pri tome zaboravilo da se ministarstvima sile upravlja sa središnjeg, a ne s lokalnog nivoa. Srbijanska vlada naravno nije mogla ignorirati takav poziv, ali je sve učinila da ga obesmisli. Kad Devićev čovjek prepriječi svoj autobus na najfrekventnijoj gradskoj prometnici i ode u obližnji kafić na pićence, onda jedan policajac preuzme regulaciju prometa, a drugi ode da ga traži po kafićima. Kad ga napokon pronađe i uljudno mu objasni da treba da skloni svoje vozilo, ovaj to s razumijevanjem prihvati, sjedne za volan, napravi jedan krug, ponovo se vrati na isto mjesto, ugasi motor i ode u drugi kafić. Za to vrijeme državne vlasti s uživanjem gledaju muke novosadskih radikala. Bez obzira na stalna sitna trvenja i različito doživljavanje radikala kao političkih protivnika, o novosadskom prometnom rašomonu kao da je postignuta prešutna suglasnost. Za demokrate i G17 plus, koji su najveći protivnici radikala na gradskom nivou, to je dokaz njihove nesposobnosti i neznanja, dok je za Koštuničine nacionalne demokrate, koji se nastoje ustoličiti kao predvodnici tradicionalne desnice, mreža u koju su se upetljali njihovi konkurenti došla je kao dar s neba. Za to vrijeme Novosađani napuštaju zakrčene autobuse, pješače gradom i dalje ljutito gunđaju.