Prije četrdeset godina, nekoliko mjeseci prije atentata, John F. Kennedy putovao je u tada podijeljeni Berlin i održao niz povijesnih govora. Svi se sjećaju rečenice “Ja sam Berlinac”, oduševljena masa pozdravljala je mladog predsjednika čija će zemlja jednog dana osloboditi ljude s druge strane Zida. Ali bila je tu i još jedna rečenica, izrečena prilikom njegova zadnjeg pojavljivanja u Berlinu. Izrečena je tijekom govora u Kongresnoj zgradi, daru Amerike stanovnicima Berlina. “Amerikanci su možda daleko”, rekao je Kennedy, “ali ovdje želimo danas biti. Kad ja danas odem, Sjedinjene Države će ostati”. Nije tako ispalo. Tijekom desetljeća Europa se prema Americi odnosila po principu “toplo-hladno”. Najgori odnosi još od Vijetnamskog rata nastali su nakon napada na Irak 2003. godine i onoga što je slijedilo. Donald Rumsfeld opisao je to čuvenom izjavom kako je Irak podijelio Europu na “staru” i “novu”. Milijuni prosvjednika izašli su tada na europske ulice. U Britaniji, Španjolskoj, Italiji i drugim zemljama, vlade su padale ili bile ranjavane zbog povezanosti s Georgeom W. Bushem. No, sad su se uloge promijenile. Od Iberijskog poluotoka do ruske granice, europske vlade podižu transatlantske mostove. Na opće iznenađenje, europske političke elite ponovno promiču proamerikanizam u trenutku kad je narod na ulicama jednako antiamerički raspoložen kao u vrijeme kad su koalicijske snage prelazile iračku granicu. Prkoseći javnom mnijenju i riskirajući popularnost, europski vođe pokazuju spremnost da se odreknu antiamerikanizma. Otuda i ironični trenutak prošlog tjedna: u nekadašnjoj prijestolnici antiamerikanizma, govoreći o novoj generaciji europskih vođa, francuski predsjednik Nicolas Sarkozy rekao je u obraćanju svojim veleposlanicima: “Ja sam među onima koji vjeruju da je prijateljstvo Amerike i Francuske važno danas kao i u proteklih 200 godina”.
Atlantizam
Sarkozy i njemačka kancelarka Angela Merkel predvode trend Novog atlantizma. Njih dvoje ponaša se kao da kancelar Gerhard Schröder i predsjednik Jacques Chirac pripadaju nekoj drugoj eri, pri čemu Sarkozy pokušava oživjeti savez koji datira još od američkog Rata za nezavisnost, dok se Merkel, vođa najvećeg svjetskog izvoznika, zalaže za ono što njezini dužnosnici nazivaju “veće zajedničko tržište” sa SAD-om. Istovremeno, zemlje srednje i istočne Europe proživljavaju takav val proamerikanizma da Moskva, njihov stari gospodar, postaje iznimno nervozna. Čak i Španjolska pod premijerom Joséom Luisom Rodríguezom Zapaterom, čija je prva vanjskopolitička inicijativa bila povlačenje trupa iz Iraka, pokazuje interes za suradnju s Washingtonom, recimo, u borbi protiv terorizma. No, motive koji stoje iza ovog naglog kopnjenja antiamerikanizma u Europi nije teško otkriti. Na prvom je mjestu činjenica da za 500 dana odlazi predsjednik Bush, najviše napadani američki predsjednik. Na drugom mjestu je slabljenje iračkog pitanja: ne kao katastrofe, već kao bilateralnog pitanja koje je tjeralo vođe da jedni drugim skaču za vratove. Kao što je francuski vanjskopolitički ministar Bernard Kouchner rekao Newsweeku, “okrećemo stranicu i tražimo novi duh u odnosima”. Ali postoji i glad za transatlantskom ekonomskom suradnjom u trenutku kad su Kina i Indija u velikom naletu; u trenutku kad Europa strepi od al-Qa’ide; u vrijeme kad se oporavlja europski desni centar kombiniran s rastućom dominacijom pragmatizma nad ideologijom, bilo da se radi o američkom neokonzervativizmu ili staromodnom europskom socijalizmu. Ali tu je i vapaj zemalja starog sovjetskog bloka za američkom zaštitom od Vladimira Putina što je već pokrenulo priče o novom Hladnom ratu. Napokon, tu je i usvajanje stava da se najveći svjetski problemi, od Darfura do globalnog zagrijavanja, ne mogu riješiti bez suradnje s Washingtonom. I Amerika je učinila svoj dio u podizanju mostova prema Europi. Henning Riecke iz njemačkog Vijeća za međunarodne odnose primjećuje da je Busheva administracija, nakon što je iračka avantura ublažila njegov nepomirljiv stav “s nama ili protiv nas” poduzela male, ali značajne korake u vezi klimatskih promjena. Najava novih poteza nakon Busheva odlaska – možda pod demokratskim predsjednikom – naišla je na odobravanje Europe. Želja Washingtona, barem deklarativna, da zajedno s Europom radi na rješavanju pitanja poput iranskog nuklearnog potencijala ili sukoba na Bliskom istoku naišla je na odobravanje u europskim metropolama. Alex Bigham iz londonskog Centra za vanjsku politiku tvrdi da su posljedice rata u Iraku naučile SAD da “unilateralna koalicija ne djeluje” i da multilateralizam ipak može biti efikasan.
Važna obavijest:
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Poslovni.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Poslovni.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.Uključite se u raspravu