Iako praksa potvrđuje tezu da dobar menadžer ne može biti skup, samo nekoliko tvrtki u Hrvatskoj na internetu daje podatke o menadžerskim kompenzacijama. Tako očigledan raskorak s onim što se u SAD-u i EU smatra važnim postignućem dobre prakse korporativnog upravljanja, ovdje neće biti moguće popraviti ni brzo ni jednostavno, a neki kažu ni bez sile zakona. Zašto i bi, dodaju na sve ugledni teoretičari, pisci zakona i članovi NO-a koji ugovaraju ‘pravila igre’ s menadžerima.

Navodna poslovna tajna
Po uzoru na zemlje članice EU i u Hrvatskoj nije slučaj, kao što je to u SAD-u, da se zakonski regulira obveza javnog objavljivanja svih vrsta naknada koje primaju menadžeri. Ipak, uočljivi su pritisci dijela investitora, posebno fondovskih menadžera koji će tek jačati očekivanjima prema Hanfi da se i to doregulira. U raspravama o toj vrućoj temi pokazuje se kako na strani javnog objavljivanja podataka o zaradama menadžera stoje u prvom redu interesi te zahtjevi potencijalnih investitora i dioničara za pojačanom transparentnošću kao i inozemna iskustva, a najveći protivnik je zapravo iracionalni moment – strah i navodna poslovna tajna. U praksi su, međutim, rijetke europske tvrtke čijim se dionicama trguje putem burze koje te podatke skrivaju, dok su, s druge strane, doslovno pod zakonskom prisilom, bez iznimke, sve tvrtke koje su burzovno listane u SAD-u. Tvrtke u EU na objavljivanje menadžerskih kompenzacija – plaća, bonusa, opcija, mirovinskih beneficija i sličnoga ne tjeraju zakonodavci, no trud Europske komisije da se ostvari napredak daje rezultate kroz nacionalne kodekse korporacijskog upravljanja. Preporuka EU o javnom objavljivanju menadžerskih kompenzacija iz 2004., iako to nitko od Hrvatske nije tražio u povodu usklađivanja zakonodavstva s pravnom stečevinom EU, na isti je način sada ugrađena u nacionalni kodeks. Ipak, svi kažu kako će korist od toga ovdje biti slaba. Trebalo bi tek pokrenuti kompanije na javno izvješćivanje. U pitanju je čak osam stavki koje bi trebale postati javne, a mnogi se slažu u procjenama da ti podaci neće izlaziti iz zone embarga dok god budu stvar slobodnog izbora kompanija. Podaci o ukupnoj plaći, kompenzacijama primljenim iz povezanih ili pridruženih kompanija iz iste grupe, bonus kompenzacijama uz objašnjenje zašto su isplaćene, kompenzacijama isplaćenim bivšim direktorima zbog raskida njihovih ugovora, broju danih i iskorištenih dioničkih opcija ili dionica, kao i cijeni po kojoj su dionice kupljene te eventualne dodatne mirovinske beneficije menadžerima…, unatoč preporukama Hanfe i Zagrebačke burze, jednostavno su prevelik izazov za tvrtke koje su po sili zakona postala javna dionička društva.

Podaci na internetu
Informacije da su i neki drugi menadžeri kao, primjerice, Čović ili Polančec uspjeli prodajom svojih dionica, koje su dobili kao dio kompenzacije za menadžerski rad u Plivi i Podravki, zaraditi milijune kuna i dalje će djelovati kao hladan tuš, a u najmanju ruku sumnjivo. Takve reakcije široke javnosti, premda u cijelosti neprimjerene, u tijesnoj su vezi s vladajućom politikom tvrtki da vrlo sporo ili čak nikako ne prihvaćaju poslovnu praksu javnog objavljivanja menadžerskih kompenzacija te ne daju informacije o kriterijima koji menadžeri trebaju zadovoljiti da bi dobili pravo na opcije. S druge strane, jasna i javna veza između perfomansi tvrtki i kompenzacija menadžmenta koji vodi posao rušila bi sumnje i otklanjala skeptičnost, a transparentnost bi višestruko koristila jačanju povjerenja investitora i samom tržištu kapitala. Na spomen web uzora poput www.sec.gov/edgar gdje je u svakom trenutku mogućuje provjeriti kompenzacije svih glavnih menadžera Forda, Coca-Cole ili bilo koje druge listane kompanije u SAD-u, menadžeri hrvatskih kompanija sliježu ramenima. To ih se, kažu, ne tiče. Praksu SAD-a gdje zakon regulira da kompanije moraju javno objaviti godišnje prihode za prvih pet najodgovornijih menadžera, ovdašnji menadžeri generalno odobravaju, ali je ne žele poticati u vlastitoj kući. Strah od objavljivanja zarada, da će svima biti poznati njihovi prihodi, da će netko možda zloupotrijebiti te informacije, pa čak i pokušati ugroziti njhovu osobnu sigurnost ili obitelj, koliko god bio raširen, nije opravdan.Iskustvo Slovenije pokazuje da se naši menadžeri ne trebaju toliko bojati. I tamo je postojao velik pritisak javnosti za objavu podataka o plaćama i nagradama za rad članova uprava i nadzornih odbora, a nakon što su to mnogi učinili na poticaj slovenskog Kodeksa, interes javnosti je splasnuo. No, odluka da se javnosti pokaže taj jako dobar menadžerski ugovor može imati djelovati poticajno kroz unapređenje sustava nagrađivanja još boljim ugovorima. Hrvatskoj još uvijek itekako nedostaju kvalitetni kadrovi, a dobri menadžeri, oni koji svojim poslovnim potezima osiguravaju opstanak i rast tvrtke te time donose pozitivne učinke za dioničare, zaposlenike, a podredno i za državu te poslovne partnere, u tome bi trebali crpiti presudan razlog da prestanu strahovati. Zbog visokog stupnja odgovornosti i rezultata koje imaju, nitko ih neće prestati adekvatno nagrađivati nakon što javnost sazna detalje oko veličine i popisa izvora menadžerskih zarada. U tržišnoj ekonomiji dobro plaćen menadžer nikad ni jednoj tvrtki nije bio skup, pa neće ni ovdje. Menadžerski ugovor i na deset milijuna kuna godišnje kojeg dogovore predstavnici tvrtke i menadžer, ako on stvori deset puta veću vrijednost, dioničarima je jeftin. A javnim objavljivanjem plaća i ostalih naknada menadžeri šalju i važnu poruku da nema straha od šminkanja poslovnih izvještaja. U suprotnom, sve je moguće – uče nas velike afere.