Zagrebački odvjetnik Anto Nobilo objašnjava višeslojno složen pravni aspket slučaja Zagorec, od sumnji da se austrijska obavještajna služba stavila u funkciju obrane Zagorca do pokušaja rušenja hrvatskog državnog i pravosudnog vrha, a zbog čega je premijer Sanader zatražio od austrijskog kancelara očitovanje jesu li umiješane austrijske tajne službe.

Zašto državni vrh kasni u političkom eksploatiranju pravnih indicija o uključenosti austrijske obavještajne službe na strani obrane Zagorca ?
– Vjerojatno su bili zatečeni akcijama suprotne strane te su se dobro organizirali tek nakon što ih je Zagorec direktno i osobno napao. Istup državnog vrha pozitivna je činjenica koja pokazuje solidarnost i odlučnost u borbi protiv organiziranog kriminala.

Koliko su pravno jaka uporišta iz pokušaja udara na Mesića, Sanadera i Bajića te kako mogu utjecati na ishod postupka koji se vodi protiv Zagorca?
– Sve ovisi o sudu u Austriji. Potpuno je jasan novi pokušaj obrane Zagorca da prikaže sve kao politički slučaj, pa na grub, ali i naivan način optužuje Bajića za korupciju, premijera za deponiranja zlatnih poluga na Britanskim Djevičanskim otocima, a predsjednika države za kršenje ustavnih ovlasti. Zagorec želi reći da je u osobnom sukobu sa svim ključnim političarima u Hrvatskoj i želi se prikazati kao žrtva političkog progona. Svi znamo da on nema političku težinu, a nije ju ni imao osim u pogledu prisne veze s predsjednikom Tuđmanom koji se, primjerice, zbog Zagorca odrekao čak i Hebranga. Objektivna pravna analiza ukazuje da Hrvatska traži Zagorca zbog osnovane sumnje da je počinio kazneno djelo.

Kako se u pravničkim kuloarima interpretiraju informacije o uključenosti Vesne Škare-Ožbolt u plasiranje ili distribuciju dokumenta koji optužuju premijera?
– Dokumentu koji već neko vrijeme cirkulira pripisuje se autorstvo različitih ljudi, među ostalim i bivše ministrice. Pouzdano se ne zna tko je to i u koju svrhu napravio, no mišljenje je većine relevantnih ljudi koji su ga vidjeli, a znaju okolnosti iz naše prošlosti, da se radi o očiglednom falsifikatu koji nema pravnu težinu i usmjeren je direktno na diskreditiranje premijera.

Pravno gledajući, u čije je ime nastupao Perković na sastanku sa Zagorcem, u Mesićevo ili Bajićevo?
– Ako je točno, a to je potvrdio Bajić, da je Saša Perković obavijestio Mladena Bajića koji se složio s time da Perković obavi taj razgovor te ga opunomoćio, Perkoviću to daje dodatno pravo da razgovora sa Zagorcem te prikuplja podatke i dokumente koji bi bili od interesa za istragu koju vodi Bajić. Ključno je pritom da bi to pravo imao i bez toga zbog Zakona o kaznenom postupku i hrvatskog Ustava koji kažu da građani imaju pravo i dužnost pomoći državnim organima u otkrivanju kaznenih djela. Perković je na to obvezan i po funkciji potpredsjednika Koordinacijskog odbora u kojem se šefovi tajne službe i policije bore protiv organiziranog kriminala, a svi pošteni ljudi u Hrvatskoj žele da se otkrije novac koji su Hrvatskoj ukrali ratni profiteri.

Za razliku od Mesića koji, znači, nije prekršio svoje ustavne ovlasti u nastojanju da se otkrije opljačkani hrvatski novac, je li se austrijska obavještajna služba umiješala u poslove pravosuđa kako bi spriječila borbu protiv kriminala?
– Očigledno je da je austrijska obavještajna služba svojom akcijom i tehnikom logistički pomogla obranu Zagorcu kako bi spriječili njegovo izručenje Hrvatskoj. Neosporan je interes njihovih obavještajaca za austrijske razgovore Mesićeva savjetnika, no činjenica da su odmah dostavili CD obrani Zagorca ukazuje da mu pomažu. Bilo bi daleko pravno ispravnije, ako je Zagorec znao da se vrši takvo snimanje, da je to rekao sudu koji bi službenim putem zatražio CD-e od obavještajne službe. No nameće se i pitanje zašto to rade. Analize rada obavještajnih službi u svijetu ukazuju da Zagorec ne bi mogao obavljati u Austriji tolike aktivnosti bez snažnog kontakta s njihovom obavještajnom službom. Iz medija proizlazi da je Zagorec deponirao sredstva koja je otuđio iz trgovine oružjem te je to kontinuirano radio, a to bi pratila svaka tajna služba i stupila bi u kontakt s njime. Zagorec doživljava Austriju kao svoju rezervnu domovinu gdje odlazi nakon smjene 2000. Tamo odmah započinje posao, a s nekim austrijskim bankama penetrira prema hrvatskom tržištu na organiziran i agresivan način. To pokazuje da su njegove bankarske veze vrlo duboke, a iz austrijskog tiska proizlazi da se prao novac. Ako je to istina, manipulacije novcem proizašlim iz kriminalnih djelatnosti i trgovine oružjem, ne bi se mogle odvijati u tako masovnim razmjerima bez kontrole i upliva obavještajne službe Austrije. Iz čega zaključujem da je Zagorec otprije bio u bližim odnosima sa stranom obavještajnom službom, nego što bi se to moglo očekivati od hrvatskog generala i pomoćnika Ministra obrane.