Kao ranoranilac koji svakog jutra u 5.30 najprije pali radio, Gordon Brown je naveliko budan dok ostatak nacije spava ili psuje svoje budilice. Međutim, u petak rano ujutro novi britanski vođa doživio je prvu dozu iritacije u svom novom stanu u Downing Streetu. Brown je bio “ljut” i “iznenađen” što ga nijedan službenik nije probudio kako bi ga izvijestio da je Britanija upravo prošla jedno od najozbiljnihjih terorističkih prijetnji od bombaških napada 2005. godine. Za razliku od nove ministrice unutarnjih poslova Jacqui Smith, koju su probudili s viješću da je autobomba pronađena u središtu Londona, službenici su Browna ostavili u krevetu. Slavno upozorenje Harolda Macmillana o najvećim prijetnjama za svakog državnika pogodilo je Brownovu ekipu. Oni predobro znaju da Brown mora pokazati onu sigurnost na kakvu su navikli u doba Blaira u trenutku kad se trebalo suočiti s neočekivanim. Uz zvuk policijskih sirena koje su odjekivale oko Downing Streeta broj 10 u vrijeme dok je središnji London bio odsječen od svijeta, Brown je sa Smith dogovorio način na koji će pokazati da je sposoban uhvatiti se u koštac s nepredviđenim problemima. U idućih nekoliko sati prekinuo je dogovoren posjet školi u Islingtonu kako bi upozorio da se Britanija našla pred “ozbiljnom i dugoročnom sigurnosnom prijetnjom”. Par sati kasnije, kad se vratio u Downing Street, sastanak kabineta o ustavnim reformama produžen je na sat i 45 minuta kako bi omogućio ministrici Smith da izvijesti ministre o zaključcima vladine komisije za hitne intervencije

Kao po špagi
Pokušaj bombaškog napada bio je jedini događaj koji nije bio upisan u plan Brownova prva 72 sata boravka na novoj dužnosti za koje su čak i njegovi protivnici morali priznati da su prošli zavidno glatko. U maniri, rijetko viđenoj i kod Blaira, Brown je odradio promjene u sastavu kabineta bez ijednog gafa. To je odmah odredilo razliku novog premijera od starog. Ljudi koji su teško napredovali pod Blairom katapultirani su na nove pozicije na svim razinama. Na oduševljenje Blairovih sljedbenika koji su se bojali da će Brown uglavnom postaviti svoje suradnike, David Milliband imenovan je za najmlađeg ministra vanjskih poslova još od vremena Davida Owena u mandatu Jima Callaghana prije 30 godina. Promocija Jacqui Smith, jedne od takozvanih “Blairovih mački”, na mjesto ministrice unutarnjih poslova predstavljalo je najbrže napredovanje jedne žene u britanskoj politici još od dolaska Margaret Thatcher na čelo Torijevaca 1975. godine. Imenovanja su slučajno istaknula osnovnu poruku Brownova prvog tjedna u Downing Streetu, koju je istaknuo čim je preuzeo dužnost: vodit će vladu promjena. “Osjetio sam potrebu za promjenom”, naglasio je Brown, što bi se moglo shvatiti dvostruko. S jedne strane Brown se nada da će se brzo osjetiti promjena u odnosu na Blairovu eru kad bude pojačana uloga Vlade i parlamenta. Ali s druge strane doći će i do promjena nakon što naglasi kako su dani uvježbavanja uloge premijera definitivno završeni. Brown se nada da će se novi skok popularnosti Laburista – dvije ankete svrstale su ih na vrh liste političkih stranaka – pretvoriti u stalnu prednost pred Torijevcima i Liberalnim demokratima. “Koja je razlika između Gordona Browna i Staljina”, prisjetio se premijerov najbliži suradnik Ed Balls jednog pitanja nakon što je bivši tajnik kabineta Lord Turnbull optužio Browna za “staljinističku okrutnost”. “U prvi mah činilo mi se da bih trebao odgovoriti kako je jedan okrutan i beskompromisan diktator koji ne trpi opoziciju, dok je drugi bio vođa Sovjetskog Saveza”, odgovorio je Balls i izazvao sveopći smijeh. A zatim se za svaki slučaj zaustavio prije nego što je dodao: “Ali onda sam pomislio, možda to baš i nije istina.”

Nesigurno tupkajući po mikrofonu, Brown nije isijavao ništa od Blairova elana kad je pripremao obraćanje naciji u Downing Streetu. Nakon audijencije kod Kraljice, koja ga je upravo pitala bi li želio postati njezin jedanaesti premijer, Brown se polako odšetao od ulaza u Broj 10 kako bi demonstrirao svoju želju za promjenom. Uz cestu nije bila poredana pomno odabrana masa sa zastavicama. Samo su novinari bili u prilici čuti kratku Brownovu izjavu, lišenu grandiozne retorike Blairova prvog ukazanja pred ekstatičnom masom 2. svibnja 1997. godine. U pratnji supruge Sarah, Brown je govorio o tome kako ga je nadahnulo školovanje u Kirkcaldyju. “Danas se prisjećam riječi koje su me pratile od djetinjstva i koje mi i danas mnogo znače: uvijek daj sve od sebe. To je moje obećanje narodu Britanije. A sada mi dopustite da započnem s promjenama”, izjavio je Brown. Novinari Sky Newsa i BBC Newsa 24 koji su se nadali – u skladu s tradicijom – da će im biti dopušteno da snime sretne nove i nesretne bivše ministre kako napuštaju Downing Street, bili su razočarani što su se promjene u kabinetu odvijale daleko od dometa njihovih kamera. Slika blindiranih automobila parkiranih u dvorištu nedaleko od Westminsterske palače bila je najbolji dokaz da je novi premijer odlučio svoj prvi i za javnu percepciju najdelikatniji zadatak, obaviti u miru. U najradikalnijoj rošadi Vlade u proteklih deset godina – samo je Des Browne ostao u fotelji – novi premijer promovirao je novu generaciju ministara i dao par poslova staroj gardi u brižno uravnoteženom kabinetu. “Pogledajte prve četiri ministarske pozicije”, rekao je jedan član vlade Observeru. “David Milliband i Jacqui Smith, Blairovi ljudi, nalaze se uz bok ministrima vanjskih poslova i obrane, Alistairom Darlingom i Jackom Strawom, Brownovim ljudima”. I uz osmijeh dodao: “Dosta o Blairovim i Brownovim ljudima. Ta era je sada završena.”

Elegantna rošada
Rošada za koju se smatra da je obavljena najelegantnije u modernoj političkoj eri, bila je kulminacije mjeseci razmišljanja. To se odnosilo podjednako na kadrove i na resore koje je trebalo organizirati. Nije nikakva tajna da je Brown prije stupanja na dužnost obavio opsežne konzultacije s Blairovim ministrima o promjenama u njihovim resorima. Jedan član kabineta nam je rekao: “Ovo može zvučati otrcano, ali Gordon je doista bio kooperativan. Bio je ponizan. Slušao je, premda je imao svoju viziju o tome koji bi bili prioriteti u tim ministarstvima.” Brown je posvetio veliku pozornost izglađivanju odnosa s Tessom Jowell, ultra-Blairovom ministricom kulture, koja je vodila žestoke okršaje s ministarstvom financija u vezi s Olimpijadom. Budući da u rujnu navršava 60 godina života, Jowell je znala da je prva na udaru. Do srijede na večer nije dobila nikakve vijesti iz Downing Streeta pa je pretpostavila ono najgore, sve dok je u gluho doba noći nisu pozvali da dođe na sastanak s Brownom u četvrtak ujutro. “To je to, ispadam iz vlade”, požalila se najboljoj prijateljici. Na tom sastanku šarmantni i uglađeni Brown ponudio joj je da vodi projekt Olimpijade, da zajedno s ministrom za London sudjeluje na sjednicama Vlade i kontaktira izravno s Brownom, umjesto s mladim nasljednikom u ministarstvu kulture Jamesom Purnellom. Drugi su imali manje ugodno iskustvo s Brownom. Margaret Beckett (64) žestoko se borila da zadrži mjesto u ministarstvu vanjskih poslova, ali Brown je ustrajao na tome da taj posao povjeri mladoj generaciji. Kad su imena napokon objavljena, novi ministri počeli su u parovima dolaziti u Downing Street na svoju prvu sjednicu vlade. Večer prije prve sjednice Brown je ruku punih sendviča sa šunkom stajao pred karticama s imenima ministara razmišljajući kako bi ih rasporedio oko stola.

To je trajalo satima i završeno je tek kasno na večer, dijelom i zato što je Brown inzistirao da se nazove svakog novog ministra, bivšeg ministra i svakog člana parlamenta koji je očekivao imenovanje. Kako bi dodatno zakomplicirao stvari, telefonirao je svakom od postavljenih ministara da ih pita jesu li zadovoljni imenovanjima u svom resoru. Brown je tog petka popodne obavio između 110 i 120 telefonskih poziva. Jedan od ministara bio je impresioniran. “Nazvali su me iz Downing Streeta, spojili me Gusu pa odmah zatim do Sue pa do Gordona na 20 sekundi. Bilo je to veoma prijateljski i vrlo profesionalno. Sjećam se da sam jednom sedam minuta čekao na liniji da me spoje Tonyju Blairu.” Peter Hennessy, profesor moderne britanske povijesti na koledžu Queen Mary, ustvrdio je da Britanija nije vidjela ovakav nestranački sastav vlade još od ratnog kabineta 1940. godine. “Ovo izgleda kao najveći uvoz nestranačkih stručnjaka još od Drugog svjetskog rata, koji je bio pravi magnet za ljude koji su neke stvari znali a ne samo vjerovali.” Brown vjeruje da bi njegovo primanje nestranačkih ljudi u Vladu pokazalo biračima da im nije partijaški političar i da je istinski zainteresiran za promjenu u načinu djelovanja Vlade. Ako Brown ispuni svoj cilj, distancira svoju vladu od Blairove, bez odricanja od centrističke izbore baze koju su Novi laburisti osvojili u proteklih deset godina, mogao bi prevariti Torijevce i zapečatiti novi izbornu pobjedu.

(napisao: Nicholas Watt/pripremio: Tomislav Klauški)