U posljednjih nekoliko dana imao sam ozbiljne razgovore o idućoj godini. Nisu baš odisali optimizmom. U poslovnom smislu, dakako. Naravno, oprezan sam. Hrvati po definiciji i nisu vedri i optimistični. Teško se sjetiti godine koju nismo završavali uz neku laganu sjetu jer “tko zna kakva će biti iduća”.
Doduše, na pamet mi pada jedna jesen, baš prepuna optimizma. Bilo je to 2019. Znamo što je bilo godinu iza. Dakle, možda i bolje da tema ovog teksta nije neutemeljeni optimizam. No, da vidimo kako stojimo s ekonomskim najavama za iduću godinu…
Analitičari se slažu da će iduća godina donijeti nastavak usporavanja gospodarstva, nastavak borbe s inflacijom i nesmanjene geopolitičke napetosti. Vlada za iduću godinu najavljuje rast BDP-a od 2,1 posto, MMF nedavno je srezao prognozu na 2,2 posto rasta, Europska komisija je prije nekoliko mjeseci predviđala rast od 2,6 posto.
Ministarstvo financija će se truditi zadržati deficit ispod tri posto jer je to važna komponenta koja utječe na kreditni rejting te da je javni dug sigurno ispod 60 posto BDP-a, jer je Hrvatska za 2026. godinu na 55 posto. Fiskalna politika je u dobroj poziciji da cijena zaduživanja bude primjerena, i to se vidi po tome što je cijena zaduživanja za RH niža nego što je za recimo Francusku, Italiju ili Grčku.
Od izazova za iduću godinu možda bi najispravnije bilo izdvojiti dva – cijene energije i trošak plaća. Energija je ove godine prosječno poskupjela 20 posto. Svjedoci smo najviše cijene plina na europskim tržištima unazad četiri godine. Uz to, tek treba vidjeti koliko će poskupjeti električna energija, pogotovo za poduzetnike.
Hrvatska poduzeća električnu energiju, izraženo prema standardu kupovne moći, plaćaju između 14,6 i 20,5 posto više od prosjeka Europske unije, dok domaća industrija istodobno gubi radna mjesta i udio u gospodarstvu, upozorila je nedavno Hrvatska udruga poslodavaca. Pritisak je posebno izražen u energetski intenzivnim djelatnostima. U metaloprerađivačkoj industriji udio energenata u rashodima 3,4 puta je veći od nacionalnog prosjeka, a u kemijskoj industriji približno dvostruko veći.
Viši troškovi energije zato izravno ograničavaju mogućnosti modernizacije i smanjuju privlačnost Hrvatske kao proizvodne lokacije, upozorava HUP. Što se plaća tiče, jasno je da je život svakim danom sve skuplji, i da plaće, iako rastu, sve teže prate ritam cijena. Iduća je godine, ne zaboravimo, i predizborna, pa ćemo tek vidjeti hoće li aktualna vlada iduće jeseni u ovo vrijeme biti nešto popustljivija prema zahtjevima sindikata javnih službi.
Što se privatnog sektora tiče, on se prilagođava, ali teško i sa sve većom mukom, jer gotovo je nemoguće sve troškove “ugraditi” u cijenu svog proizvoda ili usluge, a da bi ostao konkurentan. Brojke su jedno, a život i dojam nešto drugo. Strahovanja s početka teksta su zapravo ona koja primatelju informacije najteže padaju i izazivaju blagu jezu. Ona nisu utemeljena na nekom egzaktnom podatku ili prognozi, već na neslužbenim pa i kuloarskim nagađanjima što nas čeka iduće godine.
Kovanice poput “rezanja budžeta” ili “ovako dalje više ne može” posljednjih su tjedana doručak, ručak i večera. Sigurno je da će gospodarstvo, a posebno svijet medija doživjeti još teških udaraca prije nego li dođe do stanovite prilagodbe poslovnih modela i neke nove stvarnosti koja će podrazumijevati zasigurno bolne promjene. No, za nas koji ovaj posao “gulimo” već nekoliko desetljeća to je zapravo permanentno stanje. Ako se ne prilagodiš, prijeti ti nestanak ili barem potonuće u bezdan nebitnosti.
