Kad politika napokon izgovori riječ “kompostana”, čovjek koji se biootpadom bavi 15 godina mora zastati. SDP i Možemo! ovoga su tjedna predstavili program gospodarenja otpadom – tri stupa, javna infrastruktura, kraj divljeg uvoza, sanacija ilegalnih odlagališta i u njemu jednu rečenicu zbog koje pišem ovu kolumnu: izgradit će se mreža od 25 do 30 kompostana i šest do osam javnih bioplinskih postrojenja.
Ne zanima me tko će to provoditi ni hoće li ikada. Zanima me je li rečenica točna. I jest u dijagnozi. U terapiji ima rupu koju struka mora popuniti prije nego što se netko s njom pojavi na gradilištu.
Iza kante nema ničega
Program kaže da “iza kante nema javnog sustava”. Točno, ali blago. Brojke iz posljednjeg Izvješća o komunalnom otpadu, za 2024. godinu, govore ovako: biootpad se odvojeno sakuplja u 277 jedinica lokalne samouprave – u polovici Hrvatske. Druga polovica, 30 godina nakon prvih europskih direktiva o biootpadu, nema ni smeđu kantu. Prikupljeno je171.807 tona, 15 posto više nego godinu prije, što zvuči kao napredak dok ne pogledate nazivnik: biootpada u komunalnom otpadu nastaje 527 tisuća tona. Odvajamo trećinu. Od te trećine više od polovice je trava i granje iz parkova, a ne ono što je teško – kuhinjski otpad iz kućanstava. Gotovo 283 tisuće tona biootpada u 2024. završilo je na odlagalištima, gdje trune bez zraka, proizvodi metan i procjednu vodu i stoji nas penala koje ćemo plaćati Bruxellesu. To je stanje nakon desetljeća programa, planova, kanti i edukacija. Kad program kaže da iza kante nema sustava, ja dodajem: u pola zemlje nema ni kante.
A tamo gdje kanta postoji, biootpad sjeda u kamion i vozi se – često predaleko. U Hrvatskoj je ukupno 17 kompostana. Radi ih 13. Za zemlju koja godišnje proizvede gotovo 1,9 milijuna tona komunalnog otpada, 486 kilograma po glavi, to je mreža kakvu Austrija ima po jednoj pokrajini. Cijele županije nemaju nijednu kompostanu. Komunalno društvo koje savjesno odvaja biootpad plaća prijevoz 350 kilometara, od Pule do Varaždina, a cijenu obrade diktira onaj tko je jedini u krugu od 200 – 400 kilometara. Sustav je tako složen da kažnjava one koji rade dobro: što općina bolje odvaja, to skuplje prolazi. Nijedan gradonačelnik ili direktor komunalnog društva to ne može dugo objašnjavati svojim građanima.
Zato broj od 25 do 30 kompostana nije megalomanija. Skroman je. To je jedna kompostanana 130 do 150 tisuća stanovnika, i dalje rjeđe nego u Sloveniji, Austriji ili Njemačkoj. To je infrastruktura koju smo trebali graditi prije deset godina, u vrijeme kad su europski milijuni išli u centre za gospodarenje otpadom i mehaničko-biološku obradu miješanog smeća, u postrojenja koja obrađuju ono što građani nisu odvojili, umjesto u ona koja obrađuju ono što jesu. Taj promašaj plaćamo i danas, a program ga barem imenuje.
Tu program treba dopuniti, i to ozbiljno. Kaže da sortirnice, kompostane, bioplinska postrojenja, centri i energane “moraju biti u javnom vlasništvu”, da to bude javna usluga, a ne “playground za različite špekulante”. Razumijem odakle to dolazi: Gospić i stotine malih Gospića stvorili su opravdan bijes prema onima koji su zarađivali na praznim papirima. Ali, ako je javno vlasništvo cilj, onda je prvo pitanje kako do njega doći brzo i jeftino. Odgovor nije u novim halama. Odgovor je u inventuri.
Jer, od tih 17 kompostana, četiri ne rade. Tri su zatvorene, a jedna izgrađena nikad nije ni otvorena. Četiri lokacije koje su prošle prostorni plan, imaju infrastrukturu i opremu, dakle, sve ono zbog čega nova kompostana traje godinama i košta milijune. Stoje. Moj prvi prijedlog, kao struke, zato glasi: prije nego što itko krene u gradnju 25 do 30 novih kompostana, javni sektor – država preko Fonda, županije, gradovi – neka preuzmu i pokrene te četiri. Uz 13 koje rade, mreža od 30-ak postrojenja popunjava se bitno brže nego u dva mandata, a novac ide u tehnologiju i ljude umjesto u beton.
S bioplinom je priča još jasnija. Hrvatska ima 41 poljoprivredno bioplinsko postrojenje, izgrađeno u Slavoniji, Baranji i Podravini u godinama poticanih tarifa. Deset ih je zatvoreno, gotovo svako četvrto. Ostalima istječu poticajni ugovori, a dio radi na rubu isplativosti. Svako od njih ima fermentore, kogeneraciju, prijemne spremnike, lagune za digestat i njive na koje se digestat vraća kao gnojivo – sve ono što bi novo javno postrojenje tek trebalo graditi i za što bi godinama tražilo lokaciju i dozvole. Drugi prijedlog: šest do osam javnih bioplinskih postrojenja ne treba graditi iz temelja, nego preuzeti zatvorena i ona predzatvaranjem, dograditi im prihvat, higijenizaciju i odvajanje nečistoća i preusmjeriti ih na komunalni biootpad. Vlasnici tih postrojenja danas traže izlaz; država koja im ponudi otkupili ulazak u vlasništvo rješava svoj i njihov problem u istom potezu. Nova postrojenja neka se grade tamo gdje postojećih nema – u Dalmaciji, Primorju i Lici, koje i sam program navodi kao prioritet.
Ono što programu treba priznati je da ne pada u staru zamku “ili kompost ili bioplin”. Tu smo raspravu u struci vodili godinama, uglavnom uzalud jer odgovor ne ovisi o ideologiji, nego o tome što je u kanti. Biootpad nije jedan materijal, nego dva. Zeleni otpad iz vrtova, parkova i s javnih površina – granje, lišće, trava – suh je, strukturan, bogat ugljikom i stiže u valovima: proljeće i jesen zatrpaju kompostanu, zimi je prazna. Takav materijal traži zrak, vrijeme i prostor i za njega je kompostiranje prirodno, jeftino i provjereno rješenje. Kuhinjski otpad iz kućanstava, restorana i hotela sasvim je druga stvar: mokar, težak, bez strukture, bogat dušikom i energijom i nastaje jednako svaki dan u godini. Na kompostnoj hrpi on je problem – zbija se, zaudara, procjeđuje, a u fermentoru je sirovina. Tona kuhinjskog otpada u anaerobnoj digestiji daje bioplin za struju i toplinu, a ono što ostane, digestat, i dalje je gnojivo.
Zato nijedna od te dvije tehnologije sama ne pokriva Hrvatsku. U Lici, Gorskom kotaru, na otocima i u manjim općinama kontinenta količine su premale i preraštrkane za bioplin. Tamo je mala kompostana za zeleni i kuhinjski otpad zajedno jedino što ima ekonomskog smisla. U Zagrebu, Splitu, Rijeci i Osijeku, i na obali u sezoni, kad hoteli i restorani udvostruče količine kuhinjskog otpada, tona biootpada vrijedi dvostruko ako iz nje izvučemo i energiju, a između ta dva pola stoji ono što imamo: Slavonija s bioplinskim postrojenjima koja već stoje uz njive.
Mreža od 30-ak kompostana i nekoliko desetaka bioplinskih postrojenja upravo je kombinacija koju Europska mreža za kompost preporučuje zemljama naše veličine. Hrvatska ima tu rijetku sreću da dobar dio te mreže već fizički postoji. Samo stoji zaključana.
Što program prešućuje
Dvije stvari u programu nema, a bez njih ni 30 kompostana ne vrijedi ništa. Prvo, tržište komposta. Postrojenje čiji proizvod ne smije nikamo nije pogon, nego skladište, i to doslovno. Dio naših kompostana ima CE certifikat prema europskoj Uredbi o gnojidbenim proizvodima, dakle, proizvod koji bi po europskim pravilima smio na policu u bilo kojoj članici. I opet s njim ne smiju nikamo: ni doma ni u EU. Posljedica je da se skladišta na kompostanama pune gotovim proizvodom koji nitko ne smije prodati, a kad se napune, kompostana prestaje primati biootpad.
Tako se zatvara krug: građani odvajaju, komunalci voze, kompostana obrađuje i sve stane na papiru koji ministarstvo ne potpisuje već 42 mjeseca. Tri i pol godine kompostane proizvode nešto što ne smiju prodati. Tko ozbiljno misli graditi 30 kompostana, mora najprije reći gdje će završiti njihov kompost. Prvi korak ne košta ništa: donijeti pravilnik koji tri i pol godine čeka. Drugi je već standard u većini članica EU-a: država koja građanima propisuje odvajanje biootpada sama koristi ono što iz tog odvajanja nastane – na javnim zelenim površinama, u sanaciji odlagališta, uz ceste. Ne radi se o povlastici za kompostane, nego o tome da država zatvori krug koji je sama otvorila. Tek tada ima smisla graditi novih 30.
Drugo, ljudi. Kompostanom ne upravlja beton, nego operater koji zna što je omjer ugljika i dušika, zašto se hrpa pregrijala, kada treba okretati, a kada mirovati i kada je kompost zreo. Kompostiranje izgleda jednostavno – hrpa, stroj, vrijeme – i upravo zato ga se podcjenjuje. U stvarnosti je to biološki proces koji svaki dan traži odluke: što primiti, a što odbiti na vagi, kako složiti recepturu od zelenog otpada, kuhinjskog otpada i strukturnog materijala, kako držati temperaturu dovoljno visoko da ubije sjeme korova i patogene. Tko to ne zna, dobije ono što susjedi kompostana najbolje poznaju: miris pa onda inspekciju.
U Hrvatskoj ne postoji nijedan formalni program obrazovanja za operatere kompostana. Ni strukovna škola, ni tečaj, ni kvalifikacija koja bi se upisala u radnu knjižicu. Ljudi koji danas vode naših 13 kompostana to su naučili sami, na vlastitim hrpama i vlastitim pogreškama, neki i dulje od 15 godina. To znanje nije nigdje zapisano, nitko ga sustavno ne prenosi i s prvim odlaskom u mirovinu nestaje. Sada program predviđa da se u pet godina pokrene 30-ak novih postrojenja. Tko će ih voditi?
Komunalno društvo koje dobije kompostanu dobit će i radno mjesto operatera, a na natječaj će se javiti ljudi koji kompost nikad nisu vidjeli. Hala i stroj dolaze s računom, znanje ne dolazi ni s jednim.
Struka na to pitanje već pokušava odgovoriti. Hrvatska udruga kompostana razgovara s nekoliko akademskih institucija o programu obrazovanja za operatere kompostana obrazovanje odraslih, predavanja i praksa na postojećim kompostanama, kvalifikacija koja vrijedi na papiru. Anketa koju smo proveli među članicama pokazala je da interes postoji: kompostane same traže ljude s potvrdom i spremne su ih slati na obuku. Ideja ide i dalje: Hrvatska kao regionalni centar znanja o kompostiranju, gdje bi na obuku dolazili i komunalci iz Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore i Sjeverne Makedonije, koji tek kreću u ono što mi radimo petnaest godina. Ali, udruga može napisati program, ne može ga ni financirati ni propisati. Tu treba država: sufinanciranje obuke preko Zavoda za zapošljavanje i jednostavan uvjet u dozvoli kompostanu vodi osoba s praktičnim iskustvom i teorijskim znanjem. Program koji planira 30 kompostana, a ne spominje tko će ih voditi, planira 30 hala.
Umjesto zaključka
Ne pišem ovo kao pristaša bilo koje stranke. Pišem kao netko tko je godinama gledao kako biootpad postaje politička tema tek kad negdje zasmrdi, kad se napuni kompostana, kad se zapali odlagalište, kad kamion s otpadom osvane na pogrešnome mjestu. Tada svi znaju što treba, nekoliko tjedana. Onda se smrad raziđe, a s njim i tema. Sustav se tako ne gradi. Sustav se gradi kad netko u mirnom tjednu, bez incidenta, stavi na stol brojku i rok. Program SDP-a i Možemo to je učinio: 25 do 30 kompostana, šest do osam bioplinskih postrojenja, dva mandata. To je prvi put da neka politička opcija u ovoj zemlji kompostane spominje po imenu i s brojkama, i to je napredak, ma što tko mislio o ostatku programa.
Brojka je točna. Put do nje nije. Ne vodi preko gradilišta, nego najprije preko četiri zatvorene kompostane i deset zatvorenih bioplinskih postrojenja koja već imamo, pa preko pravilnika koji čeka 42 mjeseca i bez kojeg se skladišta komposta pune, pa preko ljudi koji će ta postrojenja voditi i tek onda preko novih, tamo gdje ih zaista nema. Tko redoslijed okrene naopako, za pet godina dobit će nove hale pored starih zatvorenih, pune skladišta i operatere koji uče na vlastitim hrpama. Ništa od toga nisu politička pitanja. Sve su to struka i matematika, i vrijede jednako kome god se proračun nađe u rukama.
Zato ovu kolumnu ne upućujem samo onima koji su program napisali, nego još više onima koji danas upravljaju Fondom, ministarstvom i proračunom. Pošteno je reći da ni oni nisu sjedili skrštenih ruku: kompostane su se sufinancirale iz Operativnog programa Konkurentnost i kohezija pa iz Nacionalnog plana oporavka i otpornosti, a Fond je godinama plaćao smeđe spremnike i kućne kompostere. Natječaja je bilo, novca je bilo. Rezultat je, prema podacima Hrvatske udruge kompostana, osam novoizgrađenih kompostana te prvo bioplinsko postrojenje na suhu aerobnu fermentaciju u Dalmaciji iz svih dosadašnjih poticaja i EU sredstava zajedno, ukupnog kapaciteta 35.900 tona godišnje, petina onoga što se već odvojeno prikupi i petnaesti dio onoga što nastane.
Problem nije bio u tome što se nije ulagalo, nego u tome što se ulagalo premalo, presporo i bez odgovora na pitanje kamo s kompostom kad ga postrojenje proizvede. Oporba je sada stavila brojku na stol; na vladajućima je da kažu svoju. Koliko kompostana namjeravaju sufinancirati, gdje i do kada, i kada će potpisati pravilnik koji 13 kompostana čeka tri i pol godine. Ako ih ovaj program na to natjera, napravio je svoj posao, i to prije ikakvih izbora. Ako ne natjera, biootpad će opet postati tema kad negdje zasmrdi. Samo što će tada i zatvorenih kompostana biti više.
