Vječna priča o izgradnji maksimirskog stadiona posljednjih je mjeseci uzburkala duhove u domaćem javnom prostoru. Novi natječaj podijelio je navijače, javnost i struku, no malo je onih koji su govorili o važnoj temi – koliko je gradnja stadiona uopće isplativ projekt.
Sasvim je sigurno da novi stadion treba Dinamu jer će mu omogućiti dodatne izvore prihoda kojih sada praktički nema. Izgradnja ili preuređenje stadiona u nogometnoj industriji smatra se logičnim sljedećim korakom za vrhunske europske klubove koji žele povećati svoje prihode.
Međutim, takvi su projekti iznimno složeni, osobito u pogledu financiranja, s obzirom na rast troškova izgradnje i kamatnih stopa. Taj izazov financiranja dobro je poznat Timu Selfu, voditelju odjela za javne financije i izravno kreditiranje infrastrukturnih projekata u banci JP Morgan. Spomenuta banka organizirala je i osigurala financijska sredstva za projekte obnove stadiona Bernabéu i Camp Nou.
“Jedna od stvari zbog kojih ne možemo mirno spavati je: mogu li se ti projekti financirati te mogu li biti dovršeni u predviđenom roku i unutar planiranog proračuna?”, izjavio je nedavno Self na skupu World Football Summit u Madridu, prenosi specijalizirani portal Off The Pitch. U središtu te zabrinutosti nalaze se rastući troškovi, kašnjenja u rokovima i veći izdaci za kamate. Svaki od tih čimbenika može povećati ukupnu cijenu projekta, istodobno odgađajući očekivani porast prihoda – a time i raspoloživa sredstva za otplatu dugova – za neko buduće razdoblje.
Europski test
Jedan od najvećih svjetskih klubova upravo pokazuje koliko takvi projekti mogu postati složeni kada se planovi suoče sa stvarnošću. Riječ je o Barceloni. Prema prvotnom planu, preuređenje stadiona Camp Nou, koje provodi FC Barcelona, trebalo je biti dovršeno do 2026. godine. Sada se očekuje da će radovi potrajati sve do sezone 2028./2029., pri čemu je za sezonu 2027./2028. planirano novo razdoblje tijekom kojeg klub neće moći koristiti stadion.
Povećao se i financijski okvir. Članovi Barcelone nedavno su odobrili dodatnih 300 milijuna eura za financiranje stadiona, čime bi ukupni iznos mogao dosegnuti oko 1,8 milijardi eura. To je tri puta više od prvotnog proračuna od 600 milijuna eura, utvrđenog 2014. godine za projekt pod nazivom Espai Barça. Na više razina, ovaj projekt savršeno ilustrira neizvjesnosti na koje je upozorio Tim Self kada je riječ o razvoju stadiona – osobito u kontekstu kamatnih stopa.
“Danas živimo u okruženju znatno viših kamatnih stopa nego prije nekoliko godina. Stoga trošak servisiranja duga, koji se odnosi na stotine milijuna ili čak nekoliko milijardi eura, može postati vrlo značajan”, rekao je Self. Ta se razlika očituje u uvjetima financiranja koje su osigurali neki od velikih europskih klubova. Tottenham Hotspur i Real Madrid su 2019. godine za kredite namijenjene izgradnji stadiona ugovorili fiksne kamatne stope od dva do tri posto, dok su FC Barcelona i Valencia CF posljednjih godina osigurale stope između pet i šest posto.
Koliko servisiranje duga može biti opterećujuće, pokazuje primjer Barcelone: tijekom sezone 2025./2026. klub je platio gotovo 90 milijuna eura kamata u sklopu projekta “Espai Barça”. S druge strane, Real Madrid je na dug od 1,2 milijarde eura, vezan uz projekt stadiona Bernabéu, platio otprilike 37 milijuna eura.
Važno je napomenuti da tih 90 milijuna eura ne smanjuje sam iznos duga, koji – barem za sada – nastavlja rasti.
Ipak, projekt “Espai Barça” pridonio je tome da FC Barcelona prošle sezone premaši granicu od milijardu eura operativnih prihoda, a klub predviđa da će u idućih pet godina taj iznos dosegnuti 1,45 milijardi eura. To objašnjava zašto klubovi, unatoč rizicima vezanim uz financiranje, i dalje ustraju na ovakvim projektima. Kada je riječ o rastu prihoda, Tottenham i Real Madrid često se ističu kao najbolji primjeri uspješnih projekata.
Oba su kluba svoje nogometne stadione pretvorila u višenamjenske prostore – po uzoru na američke primjere – koji se koriste tijekom cijele godine, što je potaknulo rast prihoda za stotine milijuna eura. No, završetak izgradnje ne znači da su svi izazovi nestali. Tottenham još uvijek nije pronašao partnera za prodaju prava na ime stadiona (tzv. naming rights), od čega su očekivali prihod od oko 30 milijuna eura godišnje, a posjećenost utakmica počela je opadati zbog razočaravajućih rezultata na terenu. Real Madrid, s druge strane, od 2024. godine ne može organizirati koncerte na stadionu Bernabéu zbog pravnih problema povezanih s prekomjernom bukom.
Ipak, oba kluba imaju prednost u vidu relativno niskih kamatnih stopa i niskih troškova servisiranja duga. Što je možda još važnije, oba se kluba nalaze u dvama od najvećih europskih gradova. Međutim, ako izuzmemo gradove poput Londona ili Madrida, koji su međunarodno privlačni tijekom cijele godine, ostaju neodgovorena dva ključna pitanja na kojima počiva cijeli ovaj model: kolika će zapravo biti potražnja za događanjima koja nisu vezana uz utakmice i hoće li europski navijači prihvatiti ideju boravka na stadionu dulje od 90 minuta? Dok pitanje kulturološke prilagodbe ostaje otvoreno, nema mnogo dvojbi oko toga utječu li prekoračenja troškova i kašnjenja na projekte svih veličina.
Prema dostupnim informacijama, izgradnja Tottenhamova stadiona na kraju je stajala oko 1,2 milijarde eura, u usporedbi s prvotnim planom od 500 milijuna eura. Stadion Nou Mestalla u Valenciji čini se kao projekt sličan Maksimiru, gradi se još od 2007. godine i do njegova dovršetka preostale su još dvije godine, dok je belgijski klub Club Brugge tek nedavno, nakon 20 godina planiranja, dobio dozvolu za izgradnju novog stadiona vrijednog 200 milijuna eura. Unatoč tim preprekama, nada u stabilne izvore prihoda tijekom cijele godine ostaje glavni pokretač ulaganja u stadione – a interes je neupitan. Trenutačno stanje na tržištu ne onemogućuje nove projekte izgradnje stadiona. No, njihova realizacija nosi određenu cijenu, kako je objasnio Self.
“Više kamatne stope znače manju pokrivenost otplate duga, što pak znači manji iznos duga koji se može odobriti za projekt.”
Drugim riječima, veći troškovi financiranja znače da zajmodavci mogu odobriti manji iznos sredstava, što može prisiliti investitore na pojeftinjenje projekata. To, zauzvrat, može ograničiti ambicije i složenost projekta te, u konačnici, smanjiti potencijal za stvaranje prihoda – upravo onaj faktor koji je prvotno i potaknuo projekt. Danski klub AGF Aarhus primjer je onih koji plaćaju tu cijenu.
Rast troškova i kašnjenja u rokovima doveli su do povećanja proračuna projekta za više od 50 posto, na 130 milijuna eura. Unatoč tome, klub je morao pronaći uštede, što je uključivalo smanjenje kapaciteta i odustajanje od određenih sadržaja u VIP zonama. Također se suočavaju s najskupljim najmom u danskom nogometu, budući da je vlasnik objekta općina Aarhus. Stadion – čije se otvaranje očekuje iduće godine, dvije godine kasnije od prvotno planiranog – djelomično je financirala općina, koja je u izgradnju uložila otprilike 28 milijuna eura.
Javno financiranje kao spas?
Michael Carlson, izvršni direktor u banci JPMorganu – koji je također govorio na skupu u Madridu i vodi tim banke za infrastrukturu – vidi javno financiranje kao mogući spas za klubove koji su, unatoč zahtjevnim tržišnim uvjetima, i dalje odlučni u namjeri da izgrade nove stadione. Kako bi se ublažio pritisak financiranja, Carlson ističe mogućnost da općine ili druga javna tijela djelomično financiraju projekte izgradnje stadiona.
U Europi se to već u određenoj mjeri događa, iako uglavnom kod stadiona u javnom vlasništvu, kao što je slučaj s AGF-om.
Carlson napominje da izravna javna ulaganja u stadionsku infrastrukturu u Europi nisu tako jednostavna kao što je to slučaj u SAD-u. “U SAD-u postoji svojevrsno sredstvo pritiska – mogućnost preseljenja momčadi – kakvo u Europi ne postoji. Često se događa da klubovi kažu: ‘Dajte mi pozamašnu svotu novca, inače ću preseliti momčad u drugi grad’”, rekao je Carlson.
No, budući da takva opcija ovdje ne postoji, Carlson smatra da klubovi mogu pred lokalnim vlastima iznijeti drukčije argumente kako bi ih potaknuli na sudjelovanje u financiranju. Budući javni prihodi koje generira izgradnja stadiona, uključujući porez na promet i porez na nekretnine, mogu poslužiti kao snažan adut u pregovorima.
Argument glasi: vlasti se mogu odreći dijela tih budućih prihoda kako bi pomogle u financiranju projekta jer bez izgradnje stadiona ti prihodi uopće ne bi ni postojali. Ako grad nije spreman osigurati novčana sredstva, Carlson napominje da lokalne vlasti svejedno mogu znatno pridonijeti, primjerice, ustupanjem zemljišta za izgradnju stadiona. Vjerojatno to i jest najbliže istini, koliko god šutjeli o tome, nogometni stadioni jesu (i) javni interes pa onda nije neobično da i javni novac sudjeluje u financiranju takvih projekata.
