Od malih ručnih satova do golemih mehanizama na crkvenim tornjevima, obitelj Lebarović desetljećima čuva urarski zanat koji se danas sve rjeđe susreće. U svojoj zagrebačkoj radionici popravljaju satove stare stotinjak godina, izrađuju zupčanike kakvih više nema na tržištu, a među strojevima čuvaju i obiteljske uspomene.

Dalibor Lebarović, predstavnik šeste generacije urara posao je preuzeo od oca Zlatka. Iza svakog sata, kaže, krije se priča, a iza svakog popravka mnogo više posla nego što se na prvi pogled čini.

Precizno mjerenje vremena

U Maksimirskoj ulici 52a u Zagrebu vrijeme je doista novac. Iz svakog kutka radionice čuje se otkucavanje, a na stolovima su rastavljeni mehanizmi, po policama dijelovi, u kutijama zupčanici, dok na zidovima vise servisirani satovi s ceduljicama na kojima su podaci o vlasnicima. Urarsku radionicu Lebarović 1947. godine osnovao je Simeon Lebarović, svestrani obrtnik koji se bavio i zlatarstvom, graverstvom te optikom. Već sljedeće, 2027. godine, radionica će obilježiti 80 godina rada. Koliko je taj zanat danas rijedak, govori i podatak da je prije devedesetih u Zagrebu bilo oko 90 urara, dok ih je danas ostalo tek 12 ili 13.

Obitelj je dosad izradila više od 350 javnih i crkvenih satova postavljenih diljem Hrvatske, od kojih je više od 70 u Zagrebu. Nalaze se, među ostalim, na Trgu bana Josipa Jelačića, u Praškoj ulici, Utrinama, Dubravi, Domjanićevoj i Radićevoj ulici, na Autobusnom kolodvoru, u crkvama sv. Marka i sv. Marije, na Pravnom fakultetu te kod uspinjače. Najprepoznatljiviji proizvod Lebarovićeve radionice jest osmerokutni sat s okruglim brojčanikom, danas svojevrsni zaštitni znak zagrebačkih javnih površina. Njegova povijest seže u dvadesete godine prošlog stoljeća, kada su takvi satovi počeli stizati iz Beča. Nakon što je nastala Jugoslavija, uvoz više nije bio jednostavan pa ih je obitelj Lebarović počela izrađivati sama. Danas imaju više modela i izvedbi.

Svaki javni sat pokreće matični elektronički kvarcni mehanizam kojim se upravlja putem GPS-a. To omogućuje precizno mjerenje vremena i automatsko prebacivanje između ljetnog i zimskog računanja vremena, iako postoje i stariji satovi koje djelatnici moraju obilaziti i ručno namještati. Sat na Trgu bana Josipa Jelačića treći je javni sat postavljen na toj lokaciji. Prvi je postavljen dvadesetih godina prošlog stoljeća, drugi 1967. ili 1969., a sadašnji 1987., uoči Univerzijade.

Upravo je taj sat jedna od važnijih poveznica Dalibora s obiteljskom tradicijom jer je na njegovoj izradi i postavljanju sudjelovao s ocem i stricem. Više od 70 posto proizvodnog procesa odvija se ručno, u vlastitoj radionici, gdje izrađuju zupčanike, kućišta i rezervne dijelove koji se više ne mogu nabaviti. Cijene ovise o veličini i izvedbi: samostojeći modeli stoje od 4800 eura plus PDV, veće izvedbe od 8200 eura, modeli bez stupa od 11.800 eura, a najskuplje varijante dosežu 17.400 eura plus PDV.

“U cijenu nisu uključeni zemljani i kameni radovi, betonski temelj ni dostava na lokacije udaljene više od 200 kilometara”, govori nam majstor urar. Jedna od posebnosti satova jest mogućnost pristupa mehanizmu običnim ljestvama sa sve četiri strane, bez autodizalice, košare ili skele. To olakšava održavanje, osobito na teško pristupačnim lokacijama poput kružnih tokova ili prostora omeđenih stupićima. Predviđeni vijek trajanja uz redovito održavanje iznosi najmanje 50 godina. Svi dijelovi proizvode se u Hrvatskoj, osigurani su servis i rezervni dijelovi, a jamstvo traje dvije godine.

Kako smanjiti troškove

Grijani bazeni, wellness i saune privlače goste, ali hotelijere čeka važna energetska računica

Digitalna vidljivost

Dobra fotografija danas vrijedi više od tisuću riječi, ali važno je znati kako je iskoristiti

Neočekivani stanari sata

Iza prostora u kojem primaju mušterije nalazi se veća radionica, u kojoj se istodobno nalazi između 50 i 100 satova u različitim fazama popravka i remonta. Među njima su i satovi važnih javnih i državnih institucija, poput Palače pravde, Hrvatskog hidrometeorološkog zavoda te Ministarstva unutarnjih poslova u Zaboku i Krapini. Svaki sat dobiva papirić s brojem i podacima vlasnika, a kada netko nazove, prema evidenciji pronalaze njegov predmet. Neki su već rastavljeni, neki čekaju određeni dio, a drugi se popravljaju u etapama, ovisno o poslu na terenu.

“Kad pada kiša i ne možemo raditi vani, onda se zabavljamo u radionici. Nekad od osam ujutro pa do sedam, osam, devet ili deset navečer, ovisno o tome što trebamo završiti za sutra”, objašnjava Dalibor. Nepredvidivost je jedan od najvećih izazova urarskog posla. I najjednostavniji mehanizmi mogu zadavati glavobolje, a popravak koji se čini gotovim za nekoliko minuta pretvori se u višednevno traženje uzroka kvara.

“Uvijek se zakomplicira. Misliš da si gotov za čas, a onda se pojavi nešto što nisi očekivao. Ima satova koji nam znaju mjesec dana stajati na zidu, pogotovo zidni, pa ih servisiramo i isprobavamo, a oni ponovno stanu. Od sto mogućih razloga, na kraju se pojavi sto prvi, s kojim se još nikad nismo susreli”, kaže. Kao primjer navodi mehanizam s jednim utegom i jednim ključem. “Premda u njemu nema mnogo dijelova, zna biti toliko problematičan da bi ga čovjek najradije s cijelim satom bacio u smeće”, požalio nam se. Takvi mehanizmi, priznaje, mogu biti prava Pandorina kutija. Uzrok kvara pritom ne mora biti u samom mehanizmu. Jednom je, primjerice, sat zaustavljala mahovina. Gotovo dvije godine trebalo im je da otkriju što se događa. Mehanizam su više puta rastavili, očistili i pregledali, ali nisu pronašli neispravan dio.

“Problem je bio u prostoru između brojčanika i vanjskog zaštitnog stakla, gdje se s vremenom nakupila mahovina. Zimi bi se smrzavala i blokirala kazaljke, zbog čega bi sat stao. Donijeli smo stari mehanizam kući, pregledavali ga i nismo mogli pronaći grešku. A nije bila ni u mehanizmu ni u nama, nego u mahovini”, prepričava. Među neobičnijim problemima s kojima se susreće u radu jesu i mravi koji se nastanjuju u kućištima javnih satova. Privlači ih toplina elektroničkih komponenti pa unutar sata znaju napraviti čitava gnijezda. Njihova kiselina pritom može oštetiti elektroniku i uzrokovati kvar. No Lebarović, međutim, prema nepozvanim stanarima postupa neočekivano blago.

“Kad otvorim sat, a oni jadni počnu nositi jaja, bude mi ih žao. Onda ih ostavim još nekoliko sati, dok ne iznesu svoje gnijezdo”, priča nam. Takve situacije, kaže, nisu rijetkost, a upravo zbog njih posao urara ponekad zahtijeva i strpljenje s neočekivanim stanovnicima satnih kućišta. “To nije nešto što se dogodilo samo jednom, nego je češća pojava”, objašnjava.

Popravak javnih satova ne svodi se samo na urarski zanat. Potrebno je poznavati i elektriku, bravarske radove, staklarstvo i elektroniku. Satovi su povezani s javnom rasvjetom, koriste električne instalacije, a pojedini sustavi rade i na 380 volti. Ako pukne staklo ili se ošteti kućište, nije uvijek moguće jednostavno pozvati drugog majstora, osobito kada se problem dogodi izvan radnog vremena.

“Ne možeš za sve nekoga zvati da ti spoji pet žica. Puno toga moramo sami riješiti”, kaže Dalibor. Na javnim satovima znaju nastati i ozbiljnija oštećenja. Dogodi se da netko uzme kamen i razbije staklo ili da nevrijeme sruši granu sa stabla koja u padu ošteti kućište. Prisjeća se i slučaja u kojem je vozilo udarilo u sat, nakon čega su se razbila brojna stakla i oštetili zaštitni elementi. Konstrukciju su potom morali izvlačiti kamionom i ponovno poravnavati. Kada sat jednom postave, očekuju da će bez većih problema raditi godinama. Međutim, i nakon postavljanja mogući su kvarovi zbog prekinutih žica, previsokog napona ili ljudske pogreške.

Dijelove proizvode samostalno

Velik dio potrebnih dijelova Lebarovići mogu izraditi sami. U radionici imaju različite strojeve, glodalice i alate; među njima su i dvije posebne glodalice za izradu zupčanika. Jedna je švicarska urarska glodalica iz razdoblja prije Drugoga svjetskog rata, teška nekoliko stotina kilograma, kojom izrađuju zupčanike promjera do približno pet centimetara. Za precizno podešavanje i obradu sitnih dijelova služi im i mikroskop. Na stolovima su zupčanici koje su sami izradili, uključujući one za toranjske satove. Kada pokrenu proizvodnju, ne izrađuju samo komad koji im trenutačno treba, nego naprave i zalihu – primjerice 24 umjesto četiri.

“Uvijek trebaš nešto od starih stvari. Nema dijelova za kupiti. Ili ih imaš ili ne možeš dalje”, objašnjava. Zato čuvaju i stare, potrgane mehanizme. Od desetak neispravnih ponekad uspiju sastaviti nekoliko ispravnih, a dijelove koji se više ne mogu iskoristiti odlažu u kutije. Ono što danas izgleda neupotrebljivo sutra može biti jedini način da se popravi neki stari sat.

Dio strojeva koje su nabavili su rabljeni, među ostalim od nekadašnje Prvomajske, a dio novih kupili su uz potpore ili vlastitim sredstvima. U jednom su razdoblju, kada je kineska valuta bila povoljna u odnosu na dolar, iz Kine dopremili dva kontejnera strojeva. Jedan je, prisjeća se Dalibor, stajao oko 800 dolara pa je nabava bila znatno povoljnija nego kupnja iste opreme u Europi. Danas imaju i CNC strojeve, a opremu su nabavljali ondje gdje su mogli pronaći ono što im je potrebno.

“Jedan dio mehanizama kupujemo, a jedan dio sami radimo. Ako nešto kupuješ od nekoga, a taj netko prestane proizvoditi, ostaješ bez mogućnosti da nastaviš posao. Ako radiš svoje, možeš dalje”, kaže.

Posao se ne odvija samo u Maksimirskoj ulici. Lebarovići redovito odlaze na teren, od Zagreba do drugih dijelova Hrvatske, a usluge koriste i naručitelji iz Slovenije te Bosne i Hercegovine. U samoj radionici radi četvero do petero ljudi, dok je u terenski posao uključeno desetak suradnika. Dio njih angažiraju prema potrebi, osobito kada treba prevesti velike satove ili osigurati posebnu opremu. Terenski popravci donose i neobične situacije kojih se Dalibor rado prisjeća.

Jedna se dogodila na Kazališnom trgu, kada je njegov stric tijekom popravka sata dobio kavu koju mu je konobar donio – ravno u unutrašnjost sata. Posla ne nedostaje pa Dalibor ne razmišlja o širenju poslovanja. Imaju tri radionička prostora, dva na području Maksimira i jedan na Ravnicama, no planiraju reorganizaciju i preseljenje dijela opreme kako bi posao koncentrirali na jednom mjestu. Prostor na Ravnicama ranije je služio za rad na javnim satovima, a ondje još čuvaju strojeve, dijelove i opremu koju nije jednostavno zamijeniti.

“Ne želimo se previše širiti. Treba raditi ono što stvarno znamo napraviti i napraviti tako da radi, a ne da se poslije bavimo reklamacijama”, objašnjava.

Ne žele prihvaćati više posla nego što ga mogu kvalitetno obaviti. Redovito održavanje smatraju ključnim za dugovječnost satova, a trenutačno imaju mnogo posla i zbog obnove objekata nakon potresa. Na pojedinim građevinama satove su morali demontirati, a ponovno ih postavljaju tek nakon završetka radova. U Čakovcu su, primjerice, radili na zamjeni starog sata novim, dok bi stari mehanizam trebao biti premješten na drugu lokaciju. Kada se pronađe odgovarajuće mjesto, pregledat će ga i utvrditi što je potrebno za ponovno pokretanje.

Skup sat, jeftin mehanizam

Među satovima koji prolaze kroz radionicu nisu svi jednako vrijedni u novčanom smislu. Daliboru je osobno najzanimljiviji mehanizam na tornju crkve sv. Marka, starinski uređaj iz dvadesetih godina prošlog stoljeća. Većina satova koje ljudi donose na popravak, međutim, ima drukčiju vrijednost – onu sentimentalnu.

“To su uglavnom satovi koje su ljudi naslijedili od baka i djedova, pa i prabaka i pradjedova, ili oni koje su njihovi roditelji dobili kao vjenčani dar. Možda danas nemaju neku posebnu materijalnu vrijednost, ali ljudima puno znače i žele ih sačuvati zbog uspomena i sentimentalne vrijednosti”, kaže. S druge strane, visoka cijena ručnog sata ne znači nužno da je skup i njegov mehanizam. Prisjeća se pet satova koje su hokejaši dobili kao nagradu za sportski uspjeh, a zatim ih donijeli na popravak. Stajali su oko 2000 kuna, ali imali su vrlo jeftine mehanizme. Prema njegovoj procjeni, sam mehanizam vrijedio je tek dvadesetak kuna, dok je ostatak cijene otpadao na dizajn i marku.

“Teško je reći koliko nešto vrijedi. Netko kupi sat zato što mu se sviđa. Koliko on stvarno vrijedi, ne znam, niti me to zanima”, kaže. Ni za održavanje satova ne postoji univerzalno pravilo. Učestalost servisa ovisi o mehanizmu, njegovu stanju i načinu korištenja. Kod kvarcnih satova problem može nastati kada se baterija isprazni, ali i kada iz nje počne curiti sadržaj koji može oštetiti mehanizam i učiniti ga nepopravljivim. Važno je zato paziti i na kvalitetu baterije.

Radionica surađuje i s Državnim hidrometeorološkim zavodom. Među posebnim uređajima koje izrađuju i održavaju nalaze se satovi povezani s instrumentima za očitavanje razine mora. Postavljeni su na nekoliko lokacija uz obalu, među ostalim u Bakru i Splitu.

Današnja radionica nekada je bila obiteljski stan, s kuhinjom i sobama. U prostoru se još čuvaju stare fotografije, podsjetnik na vrijeme kada je ondje živjela obitelj. Nakon preseljenja baka je odlučila da se stan može pretvoriti u radionicu, a Dalibor je poslije spojio i susjedni stan. U radionicu je počeo dolaziti još kao dijete. U vrijeme kada nije bilo računala ni današnjih sadržaja promatrao je oca kako radi i postupno upoznavao mehanizme. S deset godina već je ozbiljnije pomagao, koliko je tada mogao. Otac bi mu dao da nešto pridržava, provjeri vrijeme ili obavi sitan zadatak. Danas se slična scena ponavlja s njegovim desetogodišnjim sinom, koji mu je nedavno pravio društvo i pomogao oko jednog posla.

“Znam da je njemu tih pola sata bilo dosadno, ali meni je strašno puno pomogao, koliko god on sada misli da nije. To što je on nešto tamo svojim rukicama pridržavao, meni je značilo jako puno jer sam brzo mogao završiti posao”, prepričava. Taj ga je trenutak podsjetio na vlastito djetinjstvo i vrijeme kada je uz oca Zlatka ulazio u svijet urarstva. Ipak, ne želi unaprijed određivati hoće li sin nastaviti obiteljsku tradiciju i postati sedma generacija Lebarovića u tom zanatu.

“Ako bude htio, bit će. Ako neće, neće. Ne možeš nikoga prisiliti. Što ga više budeš pritiskao, to će manje htjeti”, kaže Dalibor. U poslu mu i dalje pomažu članovi obitelji. Otac Zlatko, koji ima 91 godinu, još izrađuje satove. Od rujna je, primjerice, napravio sedam zidnih satova, a dio posla obavlja iz doma za starije osobe. U obiteljski posao uključen je i stric Marijan, koji ima 80 godina i u mirovini je, ali pomaže kada nešto zapne.

U radionici se, osim satova, nalaze i tragovi Daliborove druge velike ljubavi – hokeja. Prostor Urarske radionice Lebarović ujedno je sjedište Hokejaškog kluba Medveščak. Kada je klub tražio adresu na koju bi stizala službena pošta, igralište nije bilo na današnjoj lokaciji pa su sjedište prijavili na adresi radionice. Dalibor je tajnik kluba, a njihova povezanost nadilazi službene obveze. Njegov kum profesionalni je hokejaš Igor Jačmenjak, a zajedničku fotografiju čuva na zidu radionice.