U tradicionalnom godišnjem izboru Večernjeg lista i Poslovnog dnevnika porečka turistička kompanija Valamar, koja je već u 2025. bila nedodirljiva po prihodima u sektoru, našla se u obje kategorije najboljih u 2026. Glasovima članova žirija među pet nominiranih za nagradu gospodarstvenik godine ušao je Željko Kukurin, predsjednik Uprave, dok je otvaranje Pical Resorta, čime je realizirana najveća investicija u povijesti hrvatskog turizma, u konkurenciji pet najvećih gospodarskih događaja godine. I to su samo neka od priznanja kakva već stižu na adresu porečke kompanije.

Sa Željkom Kukurinom razgovarali smo upravo u Picalu, u šarmantnom prostoru fine dining restorana Harry’s Piccolo s probranom selekcijom domaćih i stranih vina u vitrinama…

“Svako priznanje je važno jer kaže da je javnost prepoznala da ste nešto napravili veliko, a veliki projekti uglavnom se ne događaju u kratkom vremenu. I nisu rezultat jedne, već više godina napornog rada, upornosti i energije koju ste uložili. A priznanja, barem za velike stvari, nikad ne dolaze samo za pojedinca, već za kolektiv, u ovom slučaju Valamar. Posebno mi je drago što priznanja dolaze u godini otvaranja Picala, ali to je i motivacija za mene i cijeli tim da budemo još kreativniji u narednom periodu.

Otvaranje Picala bio je jedan od najvećih društvenih događaja u Hrvatskoj koji je okupio ne samo hrvatsku poslovnu i političku kremu, već i lokalnu zajednicu, generacije rivijeraša… Koliko vam je osobno važan taj spoj poslovnog svijeta, globalne prepoznatljivosti te lokalne topline i tradicije koje obilježavaju Poreč i Istru?

Jako, zato što projekt poput Picala u pravilu ne može uspjeti ako to nije uspjeh lokalne zajednice. Osim samih dioničara, poslovnih partnera, vrlo je važno da i lokalna zajednica bude zadovoljna i da vidi korist od projekta. Zaista vjerujem u održivi razvoj turizma, ali onaj istinski važan – kod kojega lokalna zajednica ima koristi od turizma. Ako radite projekt, a lokalna zajednica od toga nema koristi, onda to u pravilu nije dobar turistički projekt. U slučaju otvaranja hotela Pical to je bilo drugačije. Osim u hotel, značajna sredstva uložena su u uređenje zone Pical, šetnice, plaže, sportske i ostale sadržaje za goste hotela, ali i za lokalnu zajednicu. Još od prvog hotela Pical, izgrađenog 1979. godine, zona Pical je uvijek bila javni prostor za domaće ljude i turiste, tu smo učili plivati, išli na plažu, izlazili… Neki kolege su ovdje radili cijeli životni vijek i bilo nam je zaista važno da su ovdje s nama na otvarenju. I da ta zona ostane kao što je bila.

Razvoj Picala trajao je deset godina i u tom razdoblju dogodilo se sve što se moglo – od spoznaje da stari hotel nije za obnovu, već za rušenje, preko pandemije koja je zaustavila gradilište, zatim inflacije, rasta troškova gradnje, i to za više od 40 posto, pa isteka dozvola… Koliko vam je bilo izazovno provesti projekt kroz sve te okolnosti?

Netko je dobro rekao da je uvijek lakše gledati unazad i povezati točkice, pa vam se sve što je bilo po putu čini logičnim. Naša prva ideja 2015. bila je rekonstruirati stari hotel s dvije zvjezdice. I taj plan je odobren. Pokazalo se da on statički ne može izdržati, da ga moramo rušiti. Onda smo išli na kompletno novi koncept, nešto što u Hrvatskoj tada još nije postojalo – resort s tri hotelska koncepta i pet zvjezdica. Pripremili smo, odradili sve što je trebalo, došli do dana gradnje i onda smo si gotovo simbolično direktor investicija Alen Benković i ja na gradilištu u studenom 2019. dali ruku i rekli: ‘Sad nas više ništa neće zaustaviti’. Nakon tri mjeseca dogodio se prvi slučaj covida. Tri tjedna nakon toga svi su se naši objekti zatvorili. Ostali smo bez prihoda, a gradilište se zatvorilo. I krenula je borba za očuvanje radnih mjesta. Tu nam je država izašla u susret sa subvencijama za plaće te je pitanje kako bismo bez toga preživjeli krizu, Pa onda borba za svaku turističku sezonu, i nekako smo dogurali do 2022. I onda, kad je trebalo ponovno startati, sve se promijenilo – inflacija, povećanje troškova gradnje, geopolitički nemiri, kompletno novo okruženje… Opet smo krenuli u novi ciklus, preispitivali svaki koncept, mijenjali i unapređivali te je 2024. počela gradnja, a hotel se otvorio točno dvije godine iza toga u 2026. Danas kad pogledam unazad, mislim da su nas svi ti zamislivi i nezamislivi izazovi natjerali da budemo još bolji. Ostvareni rezultat, razina zadovoljstva naših gostiju od 95 posto, kao i financijski rezultati, sve govore.

Niste se pokolebali ni trenutka?

Manje poslovnog rizika

Prije nego što nekome povjerite novac, provjerite ove podatke o njegovu poslovanju

Kućni budžet pod kontrolom

Računi, hrana i neplanirani troškovi pojedu plaću. Kako ipak pronaći novac za štednju?

Bilo je trenutaka. To mogu podijeliti s vama, pojavila se i ideja da jednostavno srušimo započetu gradnju i zaboravimo na projekt. Bili smo uporni, tražili uvijek neka nova rješenja. I kad bismo lupili u neki zid, vratili bismo se nazad, pronašli drugo rješenje i – uspjeli.

Pical ste zamislili kao resort otvorenog tipa inspiriran Istrom i Parenzanom, prugom koja je nekad povezivala Istru, a čija je prva stanica bila na Picalu. Napravljene su šetnice, plaže, bazeni, sportski i ostali sadržaji dostupni svima. Zašto vam je bilo važno da resort bude otvoren prema gradu i što Pical donosi Porečanima i lokalnoj zajednici?

Od početka smo imali taj koncept za koji vjerujem da je idealan koncept hrvatskog turizma, a to je da se grade otvoreni resort i hoteli koji ne zatvaraju goste u sam objekt, nego ih otvaraju prema gradu. I to je ono što nas razlikuje od nekih dijelova Mediterana, Turske ili Kariba, čak i dijela Španjolske gdje se gosti zatvaraju unutar zidina resorta i nemaju puno toga sa zajednicom. Od početka smo imali ideju da Pical bude hotel s jakim lokalnim identitetom i tu smo našli inspiraciju u Istri i Parenzani koja simbolički povezuje jednu kulturu kroz tri države. Vjerujem da svaki gost može to prepoznati kad prođe kroz Pical, jer to je implementirano i u interijeru, dizajnu i arhitekturi. Osamdeset posto hrane u hotelu je lokalno, a kroz doživljaje smo ponudili ono najbolje od Istre, kao što je traženje tartufa ili posjet vinskim podrumima. Dakle, cijeli set servisa je jako lokaliziran i mislim da je to formula uspjeha u dijelu koji se odnosi na proizvod. U drugom, prema lokalnoj zajednici, uvijek je to bio javni prostor koji se naslanja na grad i koji su Porečani koristili. Ideja je bila da uredimo šetnice, vanjski bazen, plaže koje su dostupne i građanima i turistima. Jer, ako se to napravi na pravi način, onda gosti imaju interakciju s domaćim stanovništvom i to je ono što možete ponuditi u Poreču i Hrvatskoj, a teško ćete u mnogim svjetskim destinacijama.

Koliko je realno da Pical i slični projekti promijene ustaljenu sliku hrvatskog turizma i Poreč, odnosno Istru, učine cjelogodišnjim destinacijama? I gdje su Valamarove granice nakon tako izdašnog investicijskog ciklusa? Što dalje?

To je jako dobro pitanje, pitanje i nekih naših investitora i dioničara koji su, nakon što smo sve otvorili Pical, rekli: ‘OK, što sad dalje?’. Zaista mislim da se može s takvim projektima repozicionirati destinacije.

Navest ću konkretan primjer. Poreština, odnosno cjelokupna porečka rivijera koja je zapravo najveća turistička destinacija na Jadranu, kad govorimo o onih 50 dana glavne turističke sezone, prima više od 120.000 gostiju u danu. I kad uzmete tih novih 1500 gostiju Picala, djeluje da i nije nekakav pomak. Ali kad se malo odmaknemo od te perspektive i pogledamo koliko ima takvih gostiju visoke platežne moći koji odlaze u bolje restorane i na izlete, onda je već percepcija drugačija.

Ako bismo pogledali koliko je gostiju ovdje u studenom, listopadu, ili koliko će ih biti u ožujku, travnju, svibnju – percepcija je drugačija. Svaki takav iskorak koji ide prema povećanju potrošnje po gostu, produljenju sezone i povezivanju s lokalnim dobavljačima, poljoprivrednicima ili hranom radi ogromnu prednost. Iako se to u brojkama koje znamo brojati, ostvarenih noćenja i slično, možda ne vidi. Ali vjerujte mi, svaki od naših partnera koji kod nas prodaju vino ili ulje, ali i restorani u gradu, pa i gradski proračun, to itekako osjete.

Na čelo Uprave Valamara došli ste u lipnju 2015. Danas je Valamar po rezultatima najveća hotelijerska kuća u Hrvatskoj, jedna od vodećih kompanija u zemlji s tržišnom vrijednošću većom od milijardu eura i gotovo 10.000 zaposlenih. Što je u tih deset godina bila najveća snaga Valamara, a što je presudilo da tvrtka tako naraste?

Imali smo jako dinamičan, ali sjajan put. U tih deset godina turizam je doživio najveću krizu modernog vremena, jer nikad se nije dogodilo da je cijeli svijet turistički zatvoren, bez izvjesnosti kako će se to nastaviti. No, Valamar je u odnosu na tu 2015. godinu tri i pol puta veći nego što je bio, po svim pokazateljima. Proširili smo se na osam destinacija u Hrvatskoj, i internacionalno. Ali gledajući unazad, najviše me veseli izvrsnost stvorena u sustavu. Kad danas pogledate Valamar, vidjet ćete da ima leadership i timove koji izvrsno rade svoj posao. Pogledate li hotelske operacije, to su ljudi koji mogu otvoriti hotel u dva mjeseca da sve bude savršeno. Gledate li našu prodaju i marketing, Valamar je sa 65 posto direktne prodaje svjetski rekorder. Gotovo da nema hospitality kuće s tako izraženom prodajom. Vezano za investicije… Uz ovaj, najveći projekt u hrvatskom turizmu, izveli smo i Istra kamp, najveći projekt u kamping sektoru. Često nam se dogodi da u jednoj godini radimo tri, četiri, pet ili deset paralelnih projekta. U Hrvatskoj se rijetko tko može pohvaliti tim mogućnostima. Ove smo godine zaposlili gotovo tisuću novih djelatnika. Većina ih radi ovdje, u pet zvjezdica, i tu vidim najveću vrijednost. Vidim tim ljudi u cijeloj firmi koji mogu odvesti Valamar u sljedeći korak, prema 2030.

Kako u bliskoj budućnosti vidite daljnji razvoj hrvatskog turizma i naših najboljih destinacija poput Poreča koje su sada već dosegle neki optimum broja gostiju u smislu masovnosti, pogotovo one ljetne?

To je za mene velika i važna tema. Ne samo za turizam, nego i za gospodarstvo. Mi smo kao zemlja od 2016. imali dobar turistički put, došli na više od 15 milijardi eura prihoda od turizma, više od 120 milijuna noćenja, ali činjenica je da taj model na kojem smo rasli iscrpljen. Bio je to model, simplificirano, da s oko milijun turističkih kreveta dođemo na dva milijuna, a taj dodatni milijun su izgradili prvenstveno objekti za kratkoročni najam i boravak turista u stambenim zonama. I to je funkcioniralo do neke mjere. Taj model više ne funkcionira zato što je previše tih kreveta, a gosti koji dolaze u taj smještaj uglavnom stižu samo u glavnoj sezoni, i velikim su dijelom, rekao bih, niskih platežnih mogućnosti. No, Hrvatska još ima šanse jer smo prekrasna država s puno turističkog potencijala. Nažalost, neke su destinacije napravile pogreške iz kojih se teško mogu izvući. Ima tih slučajeva po svijetu, poput Španjolske. Mislim da je u Hrvatskoj još jako puno destinacija koje nisu napravile taj korak iza kojeg se teško vratiti i sad je prilika da se napravi zaokret i da krenemo prema turizmu veće vrijednosti, a ne prema kvantiteti. Pogotovo u onih 50 dana glavne turističke sezone.

Koliko je izazovno osigurati kvalitetnu radnu snagu kakvu iziskuju visoki standardi i kapaciteti vašeg hotela, kao i dobre uvjete za sve djelatnike?

Bilo je o tome rasprava već kad smo gradili Pical, pa je jedan kolega rekao: ‘Ljudi, ja ću taj hotel nekako izgraditi, ali hoćete li vi naći 860 ljudi koji će opsluživati tih pet zvjezdica? I gdje su ti ljudi?’. Ponosan sam na to da imamo izvrsno upravljanje ljudskim potencijalima. A trendovi su u Hrvatskoj takvi da smo u deset godina od gotovo nula uvezene radne snage došli do čak 45 posto, odnosno svaki drugi radnik u turizmu je uvezen. U Valamaru smo počeli na vrijeme voditi drugačiju politiku. U plaćama, uvjetima rada, u subvenciji stanovanja, pa i u edukacijama. Danas u odnosu na prije imamo puno više zaposlenih iz Hrvatske te puno više stalnih radnika koji nam se vraćaju, ali i cijeli sustav koji zna kako time upravljati. Kolegama u HR-u i operacijama mogu samo reći da su napravili sjajan posao.

Školovali ste se u Zagrebu, Milanu i Puli. Kako je tekao vaš karijerni put? Počeli ste u Rivieri Poreč kao pripravnik…

Počeo sam još puno prije. Rođen sam u Poreču, praktički sam u turizmu oduvijek, radio sam svaku sezonu za vrijeme školovanja, od štanda do recepcije, vodio sam caffe bar više godina, i to mi je bila fenomenalna škola.

Nakon vojske i fakulteta dobio sam priliku u Rivieri Poreč. Iza toga se otvorila prilika da prijeđem u Valamar i vodim strateške projekte u prodaji i marketingu. Ima tu jedna dobra anegdota – mene i jednog kolegu zvali su “informatičari”, iako nismo imali puno veze s informatikom, ali smo imali priliku ući u taj trend interneta i promjene koja se dogodila u turizmu. Između ostalog smo, 2004., potpisali prvi ugovor s jednim malim poduzećem iz garaže kakvih je bilo valjda trideset. Zvalo se Booking.com. Danas je to jedno od najvrjednijih turističkih poduzeća u na svijetu. 2010. sam prešao za predsjednika Uprave u Istraturist, relativno mlad, s 35 godina. Istraturist je bio u vlasništvu Zagrebačke banke koja je htjela izaći iz turizma. To smo uspješno odradili. I onda sam dobio priliku da se vratim u Valamar, da vodim i restrukturiram sustav. Edukacija je uvijek nekako išla paralelno s poslom. Nakon faksa sam prvo bio na magisteriju znanosti marketinga, pa sam na Bocconiju upisao executive MBA, gdje sam izučavao poslovni menadžment i internacionalizaciju. Doktorirao sam 2020. na ulaganjima u turizam i danas s ponosom mogu reći da sam imao priliku upravljati s više od milijardu i pol eura vrijednim različitim projektima ulaganja u turizmu. Zahvalan sam što živim u gradu u kojem sam rođen i da imam priliku voditi tako sjajno poduzeće.

Uz Valamar, uključeni ste i u rad turističkih udruženja…

Jesam. Predstavljali su me dugo kao mladog člana tima u Vijeću Hrvatske turističke zajednice, a sada mi je staž već jedan od najduljih. Tako da, vrijeme ide…

O turizmu se najčešće govori kroz prizmu brojki, statistika noćenja, iznosa investicija… Brojke su lijepe i važne, no što za vas osobno predstavlja ono najvrjednije u hrvatskom turizmu?

Volim Hrvatsku i naš turizam, mislim da imamo prekrasnu obalu i prirodu te jako puno dobrih turističkih obilježja. Kao specifičnost naših destinacija i regija istaknuo bih naš lokalni identitet. To, u kombinaciji s činjenicom da smo rijetko sigurna zemlja na Mediteranu i šire, kao i s činjenicom da, ponavljam, ovdje goste ne morate zatvarati u hotele, već baš suprotno, da mogu doživjeti lokalni identitet, kulturu, lokalnu hranu te doživjeti puno u razgovoru s nekim od slučajnih prolaznika… Mislim da je to nešto na čemu bi trebalo još više graditi imidž i naše turističke proizvode.