Prije 30-ak godina u medijima je postojala jasna podjela na radio, televiziju i tisak, no danas su te granice manje vidljive i svakako fleksibilnije. Tako je i s Večernjim listom koji ima bogatu videoprodukciju iza koje je već nekoliko dokumentarnih filmova koje su večernjakovci snimili, između ostalih, i “Kralj Tomislav”.
Prve su reakcije tada bile “kako to da Večernji list snima dokumentarne filmove”, a glavna producentica Petra Balija kaže da su takve reakcije bile kada su počeli snimati “Kralja Tomislava”, ali od toga su prošle već više od četiri godine. Sada već ljudi, ističe, primjećuju da Večernji list snima filmove, a snimljeno ih je nekoliko, neki su u tijeku, u postprodukciji, tako da to više i nije novost.
‘Žumberački uskoci’, ‘Zrinski i Frankopani’, ‘Neandertalci’, ‘Nepoznata Zagorka’ te sad najnoviji ‘Vjesnik – posljednje izdanje’ koji gostuje po festivalima. Kad ste shvatili da to više nije ‘izlet’, već postaje dijelom trajnog identiteta Večernjaka?
U trenutku kad te ljudi počnu vući za rukav i govoriti “idemo snimiti novi film”, shvatili smo da smo počeli postajati medij koji radi i filmove te krenuli i u smjeru te produkcije. Film je nadogradnja videoprodukcije u Večernjem listu, imamo niz podcasta, stvaramo nove projekte… U smjeru filma i dalje ćemo ići.
‘Vjesnik – posljednje izdanje’ film je potaknut požarom pa rušenjem poznatog nebodera, a specifičan je jer prikazuje medijski sustav iz kojeg je potekao Večernji list. Je li to bio dodatni motiv da se pozabavite tom temom?
Da, radili smo priču o cijeloj izdavačkoj kući Vjesnik, kući koja je imala nebrojeno izdanja, a Večernji list jedan je od rijetkih koji je preživio njezin slom i naša je dužnost da ispričamo tu priču. Ima tu zanimljivih teorija, bivša glavna urednica Večernjeg lista Ružica Cigler govori da je propast Vjesnika počela i prije 90-ih, još kad je Večernji list odlučio izaći iz zajedničkog “proizvoda”, odnosno Vjesnikove kuće koja je podrazumijevala zajedničku blagajnu. Naime, Večernji je bio jedan iz reda onih s najvećim nakladama, kako Ružica kaže, “zlatna koka”, i u trenutku kad je odlučio izaći iz sustava, tu već, po nekima, počinje propast Vjesnika.
I onda, jedne noći, simbol tog sustava, zgrada Vjesnika, gori i nestaje pred našim očima. Koliko je to utjecalo na strukturu filma?
Uvelike zato što smo film snimali u fazama. Sve je počelo od požara, nekoliko dana nakon. Glavni urednik Večernjeg lista Dražen Klarić, ujedno i redatelj filma, rekao je “idemo snimiti film”. Tada se još čekala odluka o rušenju, a kad smo čuli kad će to krenuti i kako će se odvijati, pomogli su nam i kolege iz agencije Pixsell koji su danonoćno bili na terenu i pratili kako neboder nestaje. Kad je u srpnju ove godine neboder u potpunosti uklonjen, ubacili smo u veću brzinu, tako da je već mjesec dana nakon rušenja film imao svoju premijeru.
Mirko Galić, jedan od sugovornika u filmu, kaže da je Vjesnik bio najveća medijska kuća od Beča do Atene, dakle, i izvan granica Jugoslavije, ali i unutar nje jer time govori i da je bio veći od beogradske Politike. Jeste li istražujući ovu temu otkrili nešto što je i vas iznenadilo?
Najviše iznenađuje veličina tog sustava, a upravo to je ono što fascinira i gledatelje, znamo po tome jer je to glavna tema nakon projekcija. U jednom je trenutku u neboderu radilo šest tisuća ljudi. Da se danas skupe sve novinarske redakcije u zemlji, mislim da nas ne bi toliko bilo…
Čak ni s HRT-om?
Fasciniralo me to, kao i milijunske naklade. Erotika je u jednom trenutku ima pola milijuna primjeraka, te su brojke nama danas nezamislive. U filmu ne pričamo samo o Vjesniku kao dnevnom listu, već i o drugim izdanjima te kuće, poput političkog tjednika Danas koji je vodio Mirko Galić. Pričali smo s ljudima koji su živjeli i radili u Vjesniku to vrijeme, ali i sa stručnjacima koji su proučavali to doba, primjerice, s profesoricom Marijanom Grbešom Zenzerović koja je radila izložbu o 80-ima pa proučavala Start. Cilj nam je bio prikazati kuću Vjesnik u svim njezinim fazama.
Prepričali ste i ključne događaje koje su u doba kuće Vjesnik mediji pratili. Je li veličina sustava Vjesnik poslužila i da prikažete što se događalo kroz ta desetljeća?
Da, to je bila ideja. Vjesnik nije samo pratio događaje, već i kreirao javno mnijenje pa i u svojim izdanjima donosio zapadne vrijednosti u tadašnji neslobodan sustav. Čuli smo komentare nakon premijere na Rabu da je film zapravo povijest u malom.
Spomenuli ste da je Večernji list jedan od rijetkih koji je opstao iz cijelog sustava na tržištu. Što je u odnosu na druge napravio drukčije?
Sam Vjesnik je, kako ga zove i Nino Pavić u filmu, uvijek bio pomalo elitistička novina, dok je Večernji list bio više okrenut široj publici. U trenutku izbijanja Domovinskog rata, nastanka demokracije i promjene tržišta, o čemu govori Galić, s više od 20 milijuna čitatelja tržište je palo na nešto više od četiri – mediji koji se nisu tome znali prilagoditi počeli su propadati. Večernji je znao odgovoriti izazovima tržišta.
Vjesnik je bio poznat po velikim analitičkim tekstovima, “plahtastim”, kako ih nazivamo, dok je Večernji list imao isto to, ali u manjem formatu, s boljim ilustracijama. A bogatiji je bio sadržajno. Radili su tada u Večernjem listu isto što i mi danas radimo s filmovima, izlazili su iz okvira i prilagođavali se se promjenama na tržištu.
U filmu ste intervjuirali brojne ljude koji su se bavili novinarstvom kad je ono drukčije izgledalo i koji su ostajali u tom neboderu po cijele dane ondje. Jeste li se radeći film pitali je li novinarstvo tada bilo bolje ili je jednostavno bilo drukčije zbog tehnologije rada?
Rekla bih da su novinarstvo tada i novinarstvo danas samo drukčiji. Čitatelji su morali odlaziti po informacije, otići na kioske kupiti novine. Danas im informacije dolaze automatski, a novine su nadogradnja tih informacija koje im pristižu. Druga su vremena.
Što smo tehnološkim promjenama dobili, a što izgubili u novinarstvu?
Danas informaciju i vijest možemo vrlo lako “mjeriti”. Odmah vidimo koliko se čita, koliko je pregleda. Imamo drukčiji smjer i to je puzzla u široj priči koja pokazuje u kojem smjeru ići.
Je li dobro da je samo kriterij čitanosti ili gledanosti relevantan, a ne i društvena važnost neke teme?
Ne bih rekla da su čitanost i gledanost jedini kriteriji. To je samo segment u jednadžbi koja vodi do krajnjeg proizvoda. Želimo da Večernji list ostane takav kakav jest, ozbiljan news medij. Klikovi jesu bitni, ali nisu najbitniji.
Imali ste puno dokumentacije i materijala u pripremi filma ‘Vjesnik’, ali ne i za ‘Kralja Tomislava’. U jednom ste intervjuu rekli da svi sačuvani zapisi stanu na jedan A4 papir. Kako ste to na kraju riješili?
Imali smo puno stručnih suradnika i savjetnika koji su pomagali u svakom segmentu filma. “Kralj Tomislav” je igrano-dokumentarni film, trudili smo se i jako pazili da svaki snimljeni detalj ozbiljno provjerimo. Ako snimamo gozbu na dvoru kralja Tomislava, informirali smo se najprije kakvi su uopće instrumenti i glazba tada postojali, je li bilo plesa ili nije – tu su pomogli muzikolozi. Upravo smo zbog slabo dostupnih izvora htjeli ispričati širu priču o kralju Tomislavu – kako je mogla izgledati njegova Hrvatska, gdje su bile granice, kako se tada živjelo, kako je živio puk, a kako plemstvo, što su jeli, od čega su bolovali, koliko dugo su živjeli i u kakvim uvjetima… Tu nam je puno pomogao akademik Mario Šlaus, voditelj Odjela za antropologiju u HAZU-u, u čijem centru postoji deset tisuća kostiju iz raznih razdoblja, pa i iz 10. stoljeća, te smo tako došli do informacija kako su živjeli ljudi. Zanimljivo je da nisu voljeli ribu, iako su živjeli na moru. Svakoj sceni koju smo snimali prethodilo je ozbiljno istraživanje uz pomoć naših savjetnika.
Je li više tumačenja i verzija utjecalo na to da tako koncipirate i film, da pružite više gledišta pa da na kraju gledatelj sam zaključuje što je točno?
U svakoj povijesnoj temi koju obrađujemo ima dvojbenih činjenica. Ne bježimo od toga, već ih želimo što više razotkriti i staviti na stol. Zanimljivo je kako ljudi i dalje percipiraju da se krunidba dogodila na Duvanjskom polju, što nema veze s povijesnim činjenicama. Upitno je također je li se krunidba kao takva dogodila ili se Tomislav sam okrunio, no svejedno smo željeli snimiti krunidbu i prikazati kako je ona mogla izgledati.
Nedvojbeno je da je Tomislav bio hrvatski vladar kraljevske moći jer se do određenog perioda u dokumentima spominje kao dux (knez), a od 925. papa Ivan X. obraća mu se titulom rex.
Koju je scenu bilo najteže snimiti? Snimili ste krunidbu kralja Tomislava, hrvatsko-bugarsku bitku, Tomislavov dvor, tadašnju mornaricu…
Hrvatsko-bugarsku bitku. Nju smo snimali na području Trilja, a pomogli su nam sinjski alkari jer nam je trebalo više od 30 konjanika. Htjeli smo rekonstruirati bitku po kojoj je Tomislav najpoznatiji. U vozilima smo vozili više od tisuću različitih pojedinačnih predmeta. Na sceni je bilo više od stotinu ljudi, tu smo veliku pomoć u organizaciji imali i od pomoćnice glavnog urednika Večernjeg lista Mirjane Žižić. Dok smo, primjerice, snimali gozbu na dvoru kralja Tomislava, za to nam je scenografija bila stara utvrda Garićgrad, gdje je ulaz u utvrdu bio na pet metara visine pa smo morali organizirati i podizanje skele, po kojoj smo morali dizati i masivan tron kralja Tomislava. Trebalo je paziti i da nitko ne nastrada, šminkerica je morala biti stalno na setu, a pored utvrde izgradili smo i cijelo selo kako bismo prikazali svakodnevicu kralja Tomislava. U principu, jedan dan snimanja bio je dovoljan za nekoliko sekundi u filmu.
Gdje publika može vidjeti vaše filmove?
“Vjesnik” je bio po festivalima, a planiramo i zagrebačku projekciju oko godišnjice požara. Što se tiče “Tomislava”, lani je bio u kinima, u terminima za školsku djecu, a sad smo u pregovorima za prikazivanje na nacionalnoj televiziji.
Kad biste dobili slobodne ruke, dvije godine vremena i budžet,
koji biste film snimili?
Veliki sam ljubitelj filma “Tko pjeva, zlo ne misli”. Voljela bih snimiti dokumentarni film o tom filmu, ali i o Zagrebu iz tog vremena, Gornjem gradu, društvenim promjenama toga vremena te pričati s onima koji su još živi iz filmske ekipe.
Voljela bih snimiti film i o hrvatskim mitovima i legendama, među ostalim, i o dolasku Hrvata na naš prostor. Sada radimo na dokumentarnom filmu o spaljivanju vještica koji će prikazati i kako su se mijenjala ženska prava kroz stoljeća, to je dio projekta Večernjeg lista “Žene koje mijenjaju Hrvatsku”.
