U rujnu 2026. rasprava o Angeli Merkel ponovno je eksplodirala nakon događaja u kojem sama nije neposredno sudjelovala. AfD je u Saskoj-Anhaltu osvojio 43,8 posto glasova i postao uvjerljivo najjača stranka; CDU je pretrpio povijesni poraz, a pitanje njemačkoga političkog centra odjednom se više nije moglo tretirati kao problem retorike ili prolaznog nezadovoljstva.
Dva dana poslije izbora, 8. rujna, Merkel je na Digital X-u u Kölnu rezultat nazvala šokantnim i upozorila da sami Brandmauer, politički zid prema AfD-u, ne može uvjeriti birače: demokratske stranke moraju reći što konkretno žele učiniti sa zemljom i tek iz vlastitoga programa objasniti zašto s AfD-om ne mogu surađivati.
Ta epizoda otvara pitanje njezina nasljeđa. Je li riječ o političarki koja je proizvela uvjete današnje krize, ili o posljednjoj uspješnoj upraviteljici poretka koji je nakon nje zapao u krizu pod teretom promjena na koje ni Njemačka ni Europa nisu bile dovoljno pripremljene?
Lanac krivnje
Ovdje zato neće biti dovoljno nabrojiti: nuklearni zaokret 2011., migracije 2015., Nord Stream 2, Kina, AfD, današnja industrijska kriza. Takav popis stvara privid uzročnosti samim redoslijedom. U prethodnom nastavku bilo je riječi o medijskom okviru kroz koji danas gledamo Njemačku i Merkel. Sada treba prijeći na njezinu politiku: rekonstruirati poslijeratni odnos Njemačke i Europe, pokazati kako je nastao gospodarski i energetski model koji je naslijedila te razmotriti njegove granice u odnosima s Rusijom i Sjedinjenim Državama. Kina, migracije i AfD traže zasebnu razradu u nastavcima koji slijede. Tako se Merkel može prosuđivati kroz odluke i okolnosti njezina vremena, umjesto da postane univerzalno objašnjenje današnje krize.
Nakon velikih političkih lomova odluke koje su u času donošenja bile dijelom racionalne, dijelom kompromisne, dijelom pogrešne i dijelom posljedica dugih institucionalnih putanja naknadno se preurede u jednostavan lanac krivnje. Ali, povijest nije sudnica u kojoj je dovoljno pokazati da je nešto završilo loše pa zaključiti da je svaka ranija odluka koja je tome prethodila morala biti nerazumna.
Zbog toga ozbiljna procjena Merkelina nasljeđa mora početi razlikovanjem najmanje četiriju stvari. Prvo, valja odvojiti odluke koje je doista donijela Merkel od politika koje su nastale prije nje i koje je naslijedila. Drugo, valja razlikovati gospodarske koristi neke politike od geopolitičkih rizika koje ona nosi, vodeći računa o tome koji su rizici već u trenutku odlučivanja bili prepoznatljivi. Treće, treba razlikovati uzrok od akceleratora: događaj može dramatično pojačati postojeći proces, a da ga nije stvorio. Četvrto, politička odgovornost nije isto što i moralna krivnja. Kancelarka koja vlada 16 godina svakako nosi odgovornost za stanje sustava koji ostavlja nasljednicima, ali iz toga ne proizlazi da je ona osobno proizvela sve strukturne slabosti njemačkog gospodarstva, europsku migrantsku krizu ili društvene promjene u istočnoj Njemačkoj. Upravo na tim razlikama pada ili opstaje ozbiljnost rasprave.
Merkel branim zato što se u obračunu s njezinim nasljeđem prečesto napada ono što je u njezinoj politici bilo povijesno najvrednije: sposobnost da njemačku moć zadrži unutar europskoga projekta, političku sredinu sačuva od radikalizacije i odgovornost prema ljudima ne podredi logici nacionalne sebičnosti. Takva obrana ne traži da svaku odluku proglasimo najboljom mogućom. Traži da između rasprave o pojedinoj odluci i diskvalifikacije cijele političke epohe sačuvamo razliku koju današnje denigriranje sustavno briše. Njemačka smeta protivnicima europske integracije upravo kao njezin snažan oslonac. Kada se njezini problemi prikazuju kao konačan dokaz propasti europskog modela, napad na jednu kancelarku dobiva značenje napada na političku mogućnost Europe.
Središnja je teza jednostavna: njemački model Merkelina doba nije bio iracionalan model koji je nekim čudom 16 godina opstajao. Bio je iznimno uspješan model čije su koristi dugo potiskivale svijest o rizicima. Problem nije bio u tome što je Njemačka kupovala plin iz Rusije, izvozila automobile u Kinu ili gradila gospodarstvo na međunarodnoj trgovini. Problem je bio u tome što je politička stabilnost postupno postala zamjena za strateško predviđanje. Merkelina najveća snaga, sposobnost smirivanja sukoba, apsorpcije protivničkih tema i izbjegavanja dramatičnih ideoloških prijeloma, u dugom je trajanju postala i ograničenje. Kada se vanjski svijet promijenio brže nego njemački model, ono što je dotad izgledalo kao razboritost počelo je izgledati kao odgađanje.
Srž denigriranja
U tekstu “Nasljeđe i nasljednici Angele Merkel” branio sam Merkel kao političarku koja je čuvala Europu, njezin liberalni i kozmopolitski smisao te sposobnost da se u krizi ponaša u skladu s vrijednostima na kojima je utemeljena. Iza toga stava stojim i danas. Naknadna bujica optužbi nije razlog da vlastitu prosudbu prilagođavam novoj modi. Upravo suprotno: kada se ime Angele Merkel pretvara u sažeto objašnjenje svega što u Njemačkoj ne funkcionira, potrebno je ponovno izložiti razloge zbog kojih njezinu politiku smatram važnom. Ti razlozi nisu nestali s njezinim odlaskom iz ureda. Današnja ranjivost Europe čini ih još vidljivijima.
Središte toga stava je odnos Njemačke i Europe. Poslijeratna Savezna Republika našla je povijesni izlaz u tome da vlastitu snagu veže uz zajedničke institucije, a nacionalni interes oblikuje kroz europsku suradnju. To nije značilo ukidanje njemačkih interesa, nego njihovo smještanje u poredak u kojem korist jedne države ne mora biti poraz druge. Merkel je pripadala toj tradiciji. Njezina strpljivost, sklonost kompromisu i zazor od velikih političkih gesta dobivaju smisao tek kada ih se promatra kao način očuvanja cjeline sastavljene od različitih država, povijesti i interesa. Održavati takvu cjelinu na okupu ozbiljan je politički posao. Njegov rezultat često postaje vidljiv tek kada sposobnost dogovora oslabi.
U tome je i politički ulog današnjeg denigriranja. Nije svaki kritičar njemačke energetske politike protivnik Europske unije, niti je svaki dramatičan naslov dokaz zajednički vođene kampanje. Ali postoji prepoznatljiva politička uporaba tih kritika: od pojedinačnoga njemačkog promašaja prelazi se na osudu Njemačke kao države, a od nje na tvrdnju da europska integracija nema budućnosti. U tom prijelazu predmet više nisu plinovod, elektrana ili pojedinačna odluka o azilu. Predmet postaje legitimnost europskoga povezivanja. Protivnicima tog povezivanja odgovara Njemačka prikazana kao trajno nesposobna i Merkel pretvorena u simbol navodno pogubnog liberalnog centra. Tako se nezadovoljstvo konkretnim politikama može prevesti u pristanak na rastakanje zajedničkog poretka.
Zato i dalje odbijam čitati odluku iz 2015. kao jednostavan dokaz političke naivnosti. U trenutku kada su se ljudi već nalazili na europskim putovima, a države prebacivale odgovornost jedna na drugu, Merkel je prihvatila odgovornost koju mnogi nisu željeli preuzeti. Državna sposobnost, integracija i raspodjela tereta ostaju legitimna pitanja. Ona ne poništavaju značenje odluke da se ljudska nevolja ne tretira kao tuđi problem samo zato što se dogodila izvan naših granica. Ako europska načela vrijede samo kada njihova primjena ništa ne stoji, onda nisu načela političke zajednice, nego njezin svečani ukras. Merkel je pokazala da za njih valja prihvatiti i političku cijenu.
Jednako tako, trgovina s Rusijom i Kinom ne postaje retroaktivno nerazumna samo zato što su se okolnosti u kojima se odvijala promijenile. Racionalnost odluke treba prosuđivati prema tadašnjim mogućnostima i informacijama. Pitanje osiguranja od rizika ostaje otvoreno i važno, ali je drukčije od tvrdnje da je čitava politika gospodarske međuovisnosti bila pogreška. Europa je desetljećima gradila mir i prosperitet povezivanjem interesa. Bilo bi neobično sada taj uspjeh proglasiti dokazom kratkovidnosti, a sve što ga je poslije ugrozilo pripisati onima koji su ga održavali. Odgovornost za rusku agresiju pripada onima koji su je odlučili provesti. Rasprava o njemačkoj procjeni rizika ne smije postati način da se ta odgovornost zamagli.
Moj raniji tekst zato ovdje nije dokument napuštenog uvjerenja. On je polazište iste rasprave u promijenjenim okolnostima. I dalje smatram da se Njemačka najbolje ostvaruje u Europi i da Europa bez snažne, demokratske i europski odgovorne Njemačke gubi bitan oslonac. Obrana Merkel pripada tom uvjerenju. Današnje probleme treba razumjeti dovoljno ozbiljno da ih se može rješavati, a upravo to onemogućuje jezik prema kojem je sve već propalo. On ne priprema reformu. On priprema odustajanje.
Njemačka nakon 1945. i Europa kao odgovor na njemačku povijest
Da bi se razumjelo zašto Merkel, AfD i današnja kriza centra uopće imaju toliku simboličku težinu, treba krenuti dublje od 2015. i dublje od 2005. Poslijeratna Njemačka nije se morala samo obnoviti; morala je odgovoriti na pitanje kako uopće ponovno biti Njemačka nakon nacizma, totalnog rata i Holokausta. Dominic Boyer u eseju “Ostalgie and the Politics of the Future in Eastern Germany” predlaže iznimno plodnu interpretaciju: i Savezna Republika i Njemačka Demokratska Republika, DDR, tražili su izlaz iz kompromitirane “njemačkosti” tako da su se upisivali u šire, nadnjemačke identitetske horizonte.
Zapadna Njemačka svoju je političku legitimnost gradila kroz zapadnost, liberalnu demokraciju, europsku integraciju i atlantski savez; DDR kroz socijalistički internacionalizam, antifašističku legitimaciju i pripadnost zajednici socijalističkih država okupljenih oko Sovjetskog Saveza. U oba slučaja nacionalna posebnost nije nestala, ali se politički identitet gradio i kroz pripadnost širim zajednicama. To je pozadina Kohlove rečenice koju Boyer bilježi iz susreta u srpnju 1997.: europska integracija kao “jedino moguće rješenje za njemačku povijest” nije bila samo diplomatska formula, nego identitetska strategija čitave Savezne Republike (Boyer 2006).
Boyerova je teza još radikalnija. Dok su postojale dvije Njemačke, svaka je mogla dio tereta njemačke prošlosti prebacivati na onu drugu. U hladnoratovskoj imaginaciji “više njemački Nijemci”, oni kod kojih navodno preživljava autoritarna, nacionalistička ili povijesno sumnjiva Njemačka, uvijek su mogli biti preko zida. DDR je sebe legitimirao kao državu koja je raskinula s fašizmom i kapitalističkim uvjetima njegova nastanka pa je nacističko nasljeđe lakše pripisivao Zapadu; Zapadna Njemačka je pak istočnonjemački autoritarizam mogla čitati kao nastavak duboke njemačke sklonosti poslušnosti i neliberalnosti.
Zid je stoga bio i psihološka granica raspodjele povijesne krivnje. Ujedinjenjem 1990. taj je mehanizam izgubio svoj državni okvir. Ostala je jedna Njemačka, jedna povijest i jedan teret, ali institucionalni odnos nije bio simetričan spoj dviju političkih kultura. Zapadnonjemački ustavni, ekonomski, medijski i administrativni poredak postao je okvir ujedinjene države, dok je istok uglavnom bio prostor transformacije. Formalno ujedinjenje zato nije automatski proizvelo identitetsku jednakost.
Merkel je u tom smislu paradoksalna figura. Odrasla je u DDR-u, ali politički postaje možda najuspješnija nositeljica zapadnonjemačke strategije postnacionalne integracije. Njezina Njemačka nije trebala biti “više njemačka”; trebala je biti pouzdan europski oslonac, otvorenija, pragmatičnija, manje ideološki teatralna i dovoljno snažna da svoju moć upravo zato ne mora stalno demonstrirati. U najboljem smislu Merkel je personificirala prevladavanje podjele: istočnonjemačka fizičarka na čelu CDU-a, u srcu zapadnog institucionalnog poretka. Ali, upravo zato njezin univerzalistički jezik 2015. nije svuda mogao biti primljen jednako.
Za dio birača on je bio moralni vrhunac poslijeratne Njemačke, država koja svoju povijest pretvara u otvorenost. Za drugi dio, osobito ondje gdje je iskustvo transformacije već proizvelo nepovjerenje prema normama koje dolaze “odozgo”, mogao je zvučati kao još jedna odluka elita koje definiraju moralni horizont zemlje bez osjećaja za lokalnu nesigurnost, kulturnu promjenu i kapacitet institucija. Isti politički čin tako je mogao biti doživljen kao oslobođenje od njemačke prošlosti i kao novo oduzimanje prava na politički glas.
Ovdje se i rasprava o današnjem AfD-u mora odvojiti od lijene analogije s 1930-ima. Povijesne usporedbe nisu zabranjene, ali moraju razlikovati strukture. Weimarska Republika bila je opterećena posljedicama svjetskog rata, Versaillesom, hiperinflacijom, Velikom depresijom, masovnim političkim nasiljem, paravojnim organizacijama, slabom legitimnošću republikanskog poretka i elitama koje su aktivno vjerovale da mogu instrumentalizirati Hitlera. Savezna Republika 2026. ima snažan ustavni sud, duboko ukorijenjene institucije, europsko i atlantsko sidro, visoku razinu blagostanja i demokratsku kulturu koja je preživjela mnoge krize.
AfD-ov uspon stoga ne treba dramatizirati povijesnom kopijom kako bi bio ozbiljan. On je ozbiljan upravo kao kriza poslijeratnog njemačkog identitetskog modela: s dosad neviđenom snagom u Saveznoj Republici nastupa politička ponuda koja tvrdi da Njemačka ne mora tražiti izlaz iz nacionalne samopotvrde u Europi, Zapadu ili univerzalizmu, nego da upravo povratkom nacionalnoj posebnosti može ponovno postati subjekt. To je izazov Kohlovoj formuli o “jedinom mogućem rješenju za njemačku povijest”, i zato je današnji sukob dublji od dnevne politike migracija.
Ta asimetrija pomaže objasniti zašto se u dijelu istočne Njemačke nacionalna identifikacija kasnije vraća i kao odgovor na osjećaj da je prethodni kolektivni identitet bio delegitimiran, a novi nikada potpuno prisvojen. To nije dostatno objašnjenje AfD-a, ali jest dio povijesne pozadine bez koje njegova privlačnost ostaje teško razumljiva.
Njemački model nije nastao 2005.
Najkraće rečeno, model u kojem je Merkel upravljala Njemačkom počivao je na tri vanjske pogodnosti i nekoliko unutarnjih pretpostavki. Sigurnost je velikim dijelom proizvodio atlantski poredak i američka vojna moć; važan dio plinske opskrbe industriji je desetljećima osiguravala kontinentalna veza sa Sovjetskim Savezom, a zatim Rusijom; rast izvoza hranila je globalizacija, osobito kineska potražnja za strojevima, automobilima i kemijskim proizvodima. Unutra su taj sklop nosili industrijska specijalizacija, Mittelstand, snažan sektor pretežito obiteljskih poduzeća, sustav strukovnog obrazovanja, euro kao zajednička valuta koja je uklonila dio valutnog rizika na ključnim tržištima te reforme tržišta rada provedene prije Merkel. To je bio model iznimne učinkovitosti upravo zato što je vanjske uvjete svojega uspjeha osiguravao uz razmjerno niske troškove: sigurnost preko savezništva, energiju preko cjevovoda, rast preko izvoza. Njegova kasnija ranjivost ne dokazuje da je u početku bio iracionalan; pokazuje da su se tri sustava koja su ga nosila, sigurnosni, energetski i trgovački, ponovno spojila u geopolitiku.
Prva pogreška popularne optužnice protiv Merkel je njezina neobična povijesna kratkovidnost. Njemačka ekonomska i energetska arhitektura koja se 2022. našla u krizi nastajala je desetljećima. Veza sa sovjetskim, a potom ruskim plinom počinje u vrijeme Willyja Brandta i Ostpolitik, mnogo prije nego što je Merkel postala kancelarka. Nakon pregovora krajem 1960-ih, 1970. sklopljen je prvi veliki posao “cijevi za plin”: zapadnonjemačka industrija isporučivala je Sovjetskom Savezu čelične cijevi i tehnologiju za gradnju plinovoda, a zauzvrat se otvarao dugoročni kanal za opskrbu zapadnoeuropskog tržišta sovjetskim plinom. Prve isporuke sovjetskog plina u Zapadnu Njemačku stigle su 1973. godine. Godine 1982. sovjetski plin pokrivao je oko petine zapadnonjemačke potrošnje, a Bonn je još 1980. postavio gornju granicu sovjetskog udjela od 30 posto. Početak te suradnje stoga nije isto što i kasniji stupanj ovisnosti. To nije bio projekt jedne političke stranke, nego dio šire strategije zapadnonjemačkog približavanja Istoku i gospodarske internacionalizacije (Bösch 2022; Rother 2025).
Važno je podsjetiti i da je Washington još tada gledao na tu politiku sa sumnjom. Administracija Ronalda Reagana protivila se velikom euro-sibirskom plinovodu početkom osamdesetih i pokušavala ograničiti transfer tehnologije, upozoravajući da Zapadna Europa postaje ovisna o sovjetskoj energiji. Bonn i druge zapadnoeuropske prijestolnice nisu jednostavno poslušale. Smatrale su da gospodarska međuovisnost nije isto što i politička podčinjenost i da Sovjetski Savez ima snažan interes biti pouzdan dobavljač jer mu zapadne devize trebaju jednako kao što Zapadu treba energija. Povijesno gledano, taj se proračun dugo potvrđivao: čak i u razdobljima hladnoratovske napetosti, isporuke Zapadnoj Europi imale su reputaciju stabilnih i ugovorno predvidljivih. Sovjetski sustav znao je pritisnuti vlastite satelite, a poslije 1991. nastajali su ozbiljni rusko-ukrajinski sporovi oko tranzita, no zapadnonjemačko iskustvo desetljećima nije bilo iskustvo stalne energetske ucjene. To je bitno jer objašnjava zašto ideja o ruskom plinu njemačkim elitama nije izgledala kao hazarderska oklada, nego kao potvrđeni poslovni obrazac.
Drugi temelj njemačkog modela također nije Merkelin izum: snažna industrijska baza usmjerena prema izvozu. Njemačka se nakon reformi tržišta rada i socijalne države iz doba Gerharda Schrödera, širenja Europske unije na istok i uvođenja eura našla u povoljnoj poziciji. Imala je visokoproduktivne industrijske lance, snažan Mittelstand, vrhunsko strojarstvo, kemiju i automobilsku industriju, pristup rastućim tržištima srednje i istočne Europe, a kasnije i eksplozivno rastućoj kineskoj potražnji. Merkel je taj model naslijedila i politički stabilizirala. Može joj se prigovoriti da ga nije dovoljno preoblikovala, ali nije ozbiljno tvrditi da ga je ona stvorila iz ničega. Jedan dio njezina uspjeha upravo je bio u tome što je vodila zemlju čije su temeljne gospodarske reforme već bile provedene, a svjetska konjunktura, unatoč financijskoj krizi 2008., krizi eura i pandemiji, dugo je pogodovala njemačkoj izvoznoj specijalizaciji.
Isto vrijedi za nuklearnu energiju. Prvi pravno i politički artikuliran izlazak iz nuklearne energije dogovoren je 2000. između crveno-zelene vlade Gerharda Schrödera i energetskih kompanija, a 2002. ugrađen je u zakon. Merkelina vlada CDU/CSU-FDP 2010. taj je smjer pokušala djelomično preokrenuti produljenjem radnog vijeka elektrana za prosječno dvanaest godina. Tek nakon katastrofe u Fukushimi u ožujku 2011. Merkel izvodi dramatičan obrat i ubrzava izlazak, što Bundestag potom usvaja velikom većinom, uz potporu ne samo vladajućih stranaka nego i SPD-a i Zelenih (Bundestag 2011). Dakle, opravdano je reći da je Merkel osobno odgovorna za ubrzanje izlaska 2011.; nije opravdano opisivati njemački antinuklearni zaokret kao njezinu privatnu ideju. On je bio rezultat višedesetljetne društvene i političke putanje, od Wyhla, preko Černobila, do crveno-zelenog Atomkonsensa.
Ta genealogija nije pokušaj razvodnjavanja odgovornosti. Naprotiv, ona omogućuje precizniju kritiku. Merkelina politička metoda bila je izrazito usmjerena na kontinuitet: rijetko je rušila naslijeđene modele, češće ih je prilagođavala novim okolnostima i pokušavala iz njih ukloniti konfliktni naboj. Politolozi su njezin stil opisivali pojmom “asimetrične demobilizacije”: preuzimanjem dijela protivničkih tema i smanjenjem ideološke temperature oduzimala je opoziciji mobilizacijski potencijal. Taj je stil bio impresivno učinkovit na izborima i u krizama, ali je imao cijenu. Sustav koji stalno amortizira sukobe može izgubiti sposobnost prepoznati trenutak kada je potreban pravi strateški rez. Na toj se točki nalazi ozbiljna, a ne karikaturalna kritika Merkelina doba.
Stabilnost kao politička metoda i kao odgađanje
Mnogo ozbiljniji teret Merkelina razdoblja je investicijski i institucionalni. OECD je još 2020. upozoravao da je Njemačka desetljećima imala nisku stopu javnih investicija u odnosu na usporedive zemlje i da se nagomilao velik zaostatak u školama, cestama, digitalnoj infrastrukturi i komunalnim objektima. Prema KfW-ovu istraživanju objavljenom 2022., lokalne su vlasti investicijski zaostatak za 2021. procijenile na 159,4 milijarde eura. Njemačka je istodobno bilježila proračunske suficite i njegovala politički simbol “schwarze Null”, dok su povijesno niske kamatne stope činile zaduživanje iznimno jeftinim. Schuldenbremse, ustavna kočnica zaduživanja uvedena 2009. za vrijeme velike koalicije radi dugoročne fiskalne discipline, s vremenom je postala predmet kritike jer je u okruženju niskih kamata mogla ograničavati ulaganja koja potiču rast. OECD je već prije pandemije pozivao Njemačku da fiskalni prostor koristi snažnije za infrastrukturu.
Ovdje se Merkelinu stilu može uputiti možda najdublja kritika. Kancelarka je briljantno upravljala krizama koje su stizale izvana: globalnom financijskom krizom, krizom eura, Krimom, migrantskom krizom, Trumpom, Brexitom i pandemijom. Ali, država je manje uvjerljivo rješavala spore krize koje ne proizvode dramatične naslovnice: digitalizaciju uprave, željeznice, energetsku mrežu, obrazovnu infrastrukturu, demografiju, mirovinski sustav, vojnu spremnost, stambenu gradnju i produktivnost. Politički je mnogo lakše dobiti izbore čuvajući osjećaj stabilnosti nego reformom koja kratkoročno stvara gubitnike. Merkel je svojom asimetričnom demobilizacijom postala majstorica prvoga. Posljedica je mogla biti da se Njemačka predugo osjećala kao završena zemlja, država kojoj treba dobro upravljanje, ali ne i novi razvojni model.
To objašnjava zašto je pogrešno današnju krizu svesti na rečenicu “Merkel je sve uništila”, ali je jednako pogrešno tvrditi da s njom nema veze. Ona je vladala dovoljno dugo da se pitanje propuštenih reformi ne može odvojiti od njezina nasljeđa. Njemačka je tijekom mnogih njezinih godina imala visoku zaposlenost, fiskalni prostor, niske kamatne stope i snažan izvoz, upravo uvjete u kojima je bilo moguće više ulagati u infrastrukturu, digitalizirati državu, razvijati rezervne mogućnosti opskrbe energijom i pripremati industriju za tehnološki prijelaz. To što kriza nije bila vidljiva nije značilo da rizici nisu rasli. Najpošteniji sud zato glasi: Merkel nije ostavila ruševinu; ostavila je vrlo snažnu zemlju s nizom odgođenih prilagodbi koje su vanjski šokovi nakon 2021. učinili naglo skupima.
Današnje službene dijagnoze dodatno pokazuju zašto se kriza ne može svesti na cijenu plina. Međunarodni monetarni fond u analizi iz 2026. među glavnim uzrocima njemačkoga usporavanja izdvojio dugotrajan slab rast produktivnosti, podinvestiranost u infrastrukturu, vještine i inovacije, starenje stanovništva, pretjeranu birokraciju, energetski šok iz 2022. te pogoršanje vanjske konkurentnosti. Bundesbank je još preciznija: njemački udjeli na izvoznim tržištima padaju od 2017., a osobito nakon 2021.; više od tri četvrtine gubitka tržišnog udjela između 2021. i 2023. povezuje s pogoršanjem konkurentnosti unutar samih proizvodnih skupina. Drugim riječima, 2022. je bio golemi udar, ali je pogodio gospodarstvo čiji su se strukturni problemi već akumulirali. Merkelina odgovornost tu nije u jednoj dramatičnoj odluci, nego u tome što je tijekom godina visoke zaposlenosti, fiskalnog prostora i jeftinog kapitala previše problema ostalo u kategoriji onoga što se može riješiti poslije.
Ruski plin i granice njemačke autonomije
Najlakša rečenica današnje optužnice glasi: Merkel je “pretvorila Njemačku u ovisnika o ruskoj energiji”. Ona je efektna, ali skriva više nego što objašnjava. Treba postaviti pitanje koje se nakon 2022. često izbjegava: zašto se Njemačka ne bi snažno vezala uz ruski plin? Rusija je geografski blizu, raspolaže golemim nalazištima, kopneni i morski plinovodi omogućuju kontinuiranu opskrbu, a njemačka industrija trebala je velike količine plina za kemiju, staklo, metal, grijanje, procesnu toplinu i kao fleksibilno gorivo u energetskom sustavu koji je trebao apsorbirati sve veći udio varijabilnih obnovljivih izvora. U kontekstu desetljeća uspješne trgovine to nije bio apsurd, nego ekonomski razumljiv izbor. IEA je u svojim pregledima prije 2022. Njemačku opisivala kao zemlju s visokom uvoznom ovisnošću o plinu, ali istodobno s visokom sigurnošću opskrbe; upozorenje se odnosilo na potrebu diverzifikacije budući da će istodobni izlazak iz ugljena i nuklearne energije povećavati ulogu plina (IEA 2020).
I sintagmu “jeftini ruski plin” treba precizirati. Za Njemačku je ruski plin bio komercijalno atraktivan, stabilan i infrastrukturno logičan, ali europski plin ni prije rata nije nužno bio jeftin u usporedbi s američkim plinom. Bundesbank je kasnije upozorila da su cijene plina u Njemačkoj i Europi i prije rata bile više nego u Sjedinjenim Državama. Ono što je ruska veza nudila nije neka čarobna cijena ispod svih svjetskih cijena, nego kombinacija dugoročnih ugovora, visokih količina, izgrađene infrastrukture i predvidljivosti. Upravo je ta predvidljivost bila kapital. Kada je 2021. započelo smanjivanje ruskih isporuka, a 2022. došlo do dramatičnog prekida, cijena plina u europskim terminskim ugovorima s jednomjesečnim dospijećem na vrhuncu je bila približno dvanaest puta viša od prosjeka 2019. (Bundesbank 2024). To pokazuje koliko je vrijedila stabilna prethodna arhitektura, i koliko je bolan bio njezin raspad.
Energetski odnos s Rusijom bio je zamišljen kao međuovisnost, ne kao jednostrana ovisnost. Plinovod je vrlo specifična imovina: jednom kada su milijarde uložene u polja, kompresore i cijevi koje završavaju na određenom tržištu, i prodavatelj postaje ovisan o kupcu. Sovjetskom Savezu, a potom Rusiji, njemačko i europsko tržište donosilo je devize, prihode i dugoročnu sigurnost plasmana. Ta je logika povezivala gospodarsku suradnju s politikom približavanja, a poslije se izražavala i formulom Wandel durch Handel, promjena kroz trgovinu: trgovina neće Rusiju pretvoriti u liberalnu demokraciju preko noći, ali će povećati cijenu sukoba. Danas je lako reći da je ta pretpostavka bila naivna. Ali prava lekcija 2022. nije da ekonomska međuovisnost nikada ne djeluje. Lekcija je da politički akter može prihvatiti enorman ekonomski gubitak ako ciljeve rata, režimske sigurnosti ili imperijalne moći vrednuje više od trgovine. Njemačka je pogrešno procijenila Putinovu spremnost da žrtvuje ekonomske interese; nije pogrešno procijenila činjenicu da su ti interesi postojali.
Plan B i cijena sigurnosti opskrbe
Odatle i odgovor na često postavljeno pitanje: što je Njemačka navodno trebala učiniti, kupovati američki plin? To je pogrešno postavljeno pitanje. Diversifikacija ne znači zamijeniti jednog dominantnog dobavljača drugim, a pogotovo ne znači dobrovoljno odustati od ekonomski povoljnijeg cjevovodnog plina i prijeći na LNG samo zato što dolazi iz politički bliže države.
Razuman plan B sastojao bi se od zadržavanja ruskog plina dok je pouzdan i komercijalno povoljan, uz dovoljno LNG terminala i prekograničnih plinskih veza da se u krizi, prema raspoloživim količinama, mogu povećati isporuke iz Norveške, Nizozemske, Katara, Alžira, Sjedinjenih Država i drugih izvora; uz veće zalihe; te, prije svega, uz opreznije zatvaranje raspoloživih stabilnih izvora električne energije. Diversifikacija je osiguranje, a osiguranje je po definiciji trošak koji izgleda nepotreban sve dok se ne dogodi događaj protiv kojega je kupljeno.
