Prosječni troškovi državnog zaduživanja u skupini G7 vratili su se na razine iz sredine 2008., ali godišnji rashodi za kamate viši su 85 posto, prema podacima Instituta za međunarodne financije (IIF) koje prenosi Reuters.

Državni dug tih zemalja u međuvremenu se gotovo utrostručio, na više od 60 bilijuna dolara. Slična kamatna stopa danas zato stvara mnogo veći račun nego prije gotovo dva desetljeća.

Politički odgovor

Prema IIF-ovu izvještaju, ukupni globalni dug svih sektora povećao se za više od deset bilijuna dolara u prvoj polovici 2026. i premašio rekordnih 365 bilijuna dolara. Razvijena gospodarstva tijekom protekle godine platila su više od 3,3 bilijuna dolara kamata na državne obveznice kojima se međunarodno trguje.

Taj iznos premašuje procijenjenu globalnu potrošnju na umjetnu inteligenciju, obranu ili čistu energiju, svaku zasebno. Veći troškovi postupno ulaze u proračune kako stare obveznice dospijevaju i zamjenjuju se novima, izdanima uz više kamate. Time ostaje manje prostora za ostale javne potrebe.

Europske vlade sve se skuplje zadužuju upravo kada moraju povećavati izdvajanja za obranu, mirovine i zdravstvo. Središnje banke, koje su godinama kupnjom državnih obveznica olakšavale financiranje javne potrošnje, sada smanjuju svoje portfelje, a inflacija im ograničava prostor za pomoć. Francuska je najizrazitiji primjer te napetosti. Rast troškova njezina zaduživanja otvara pitanje kada zaštita financijske stabilnosti prestaje, a počinje spašavanje državnog proračuna.

Predsjednica Europske središnje banke Christine Lagarde 14. listopada poručila je da Francuska teškoće s dugom treba rješavati vlastitom fiskalnom politikom, prenosi Reuters. Poruka dolazi dok ulagači propituju sposobnost Pariza da obuzda deficit uoči predsjedničkih izbora sljedeće godine. Francuski slučaj pokazuje da postojanje kriznih instrumenata ECB-a nije jamstvo njihove primjene čim državno zaduživanje poskupi.

Iza aktualnih pritisaka stoji i povlačenje velikog kupca državnog duga. Nakon financijske krize 2008., a potom i tijekom pandemije, središnje banke kupovale su goleme količine obveznica kako bi snizile troškove financiranja i poduprle gospodarstvo. Takva je politika vladama omogućavala povoljnije zaduživanje. Danas je proces obrnut, a državne potrebe za novcem ostaju velike.

konkurentska prednost

Zašto nekima posao raste, a drugi se godinama vrte ukrug?

promo

Nissan na hrvatsko tržište dovodi novu generaciju modela koji je obilježio razvoj električnih automobila

ECB smanjuje portfelje obveznica tako što više ne ulaže ponovno novac od vrijednosnica koje dospijevaju. Banka Engleske uz dospijeća provodi i aktivnu prodaju britanskih državnih obveznica. Veći dio financiranja tako mora preuzeti tržište, na kojem ulagači traže višu naknadu za inflacijski, politički i fiskalni rizik. Povlačenje središnjih banaka nije jedini uzrok rasta prinosa, ali uklanja važan oslonac potražnje.

Politički odgovor nije jednostavan. Starenje stanovništva povećava mirovinske i zdravstvene rashode, geopolitičke napetosti traže veće vojne proračune, a izbori otežavaju nepopularne rezove. Čelnica Međunarodnog monetarnog fonda Kristalina Georgieva upozorila je vlade bogatih zemalja da moraju iznijeti vjerodostojne planove fiskalne konsolidacije, umjesto da računaju na pomoć monetarnih vlasti. “Nazvala bih ih ‘monetarnim kaubojima’ koji priskaču u pomoć fiskalnim vlastima, a moja je poruka: molim vas, nemojte”, navodi Reuters.

Inflacija i proračuni

ECB može kupnjom državnih obveznica pokušati smiriti neopravdanu tržišnu paniku koja bi ugrozila djelovanje njegove monetarne politike. Za to raspolaže Instrumentom zaštite transmisije (TPI). Cilj je spriječiti da se poremećaji na tržištu jedne zemlje preliju na kamate za građane i poduzeća te onemoguće da odluke ECB-a djeluju u cijelom europodručju. No taj instrument nije namijenjen uklanjanju opravdanog nepovjerenja u državne financije. Prije intervencije ECB procjenjuje održivost duga, proračunsku politiku i poštovanje europskih pravila.

Tu granicu naglašava i čelnik Banke za međunarodna poravnjanja Pablo Hernández de Cos. “Središnje banke trebale bi nastojati jasnije razlikovati programe za očuvanje funkcioniranja tržišta od programa monetarnih poticaja”, izjavio je, prema Reutersu. Intervencija radi stabilizacije tržišta ne mora, naime, značiti povratak dugotrajnoj politici jeftinog novca.

Ipak, rast prinosa središnjim bankama istodobno može olakšati dio posla. Skuplje financiranje ograničava ulaganja i potrošnju te usporava gospodarstvo, što bi moglo smanjiti potrebu za dodatnim podizanjem referentnih kamata. Prema Bloombergovim podacima od 12. listopada, tržišta su u osam velikih gospodarstava ukupno očekivala 539 baznih bodova dodatnih povećanja referentnih kamata, nasuprot 717 baznih bodova na rujanskom vrhuncu očekivanja. Među gospodarstvima s najvećim smanjenjem očekivanog pooštravanja bilo je i europodručje.

To, međutim, ne znači da će državama novac uskoro postati jeftin. Ako ulagači ostanu zabrinuti zbog deficita i rasta duga, dugoročni prinosi mogu se zadržati na visokim razinama čak i kada središnje banke privremeno prestanu podizati referentne stope. Preuranjeno popuštanje moglo bi izazvati i dodatno nepovjerenje ako tržišta zaključe da je borba protiv inflacije ustuknula pred potrebama državnih proračuna.

Europske vlade tako imaju sve manje prostora za odgađanje odluka o prihodima i rashodima. Središnje banke mogu pomoći očuvati uredno funkcioniranje tržišta, ali trajno povjerenje u državni dug ovisit će o vjerodostojnosti proračuna i sposobnosti gospodarstava da rastu. Francuska danas najjasnije pokazuje koliko je teško povući tu granicu kada račun za godine zaduživanja počne stizati na naplatu.